(James McElvenny (ur.), Interviews in the history of linguistics, Volume I, Language Science Press, 2022, 100 str.)

 

U knjizi Interviews in the history of linguistics objedinjeno je deset intervjua, tačnije dotjeranih transkripata deset epizoda podcasta History and Philosophy of the Language Sciences. Podcast se objavljuje na platformama Spotify, Apple Podcasts i Google Podcasts a adresa mu je na internetskoj stranici History and Philosophy of the Language Sciences (https://hiphilangsci.net/category/podcast/). Prva epizoda objavljena je 31. decembra 2024. godine. Urednik (domaćin) podcasta je James McElvenny, australijski lingvist i historičar nauke, trenutno zaposlen na Univerzitetu Siegen (Njemačka), naročito zainteresiran za historiju moderne lingvistike. Autor je monografija Language and Meaning in the Age of Modernism: C. K. Ogden and his contemporaries (Edinburgh University Press, 2018) i A History of Modern Linguistics: From the beginnings to World War II. Edinburgh (Edinburgh University Press, 2024), a u pripremi mu je i monografija Entstehung und Entwicklung der modernen Linguistik (De Gruyter, Berlin, 2025). Uredio je više zbornika i tematskih brojeva časopisa posvećenih historiji lingvistike. Autor je dvadesetak članaka i poglavlja u knjigama. Urednik je serije History and Philosophy of the Language Sciences u okviru izdavačkog projekta Language Science Press (https://langsci-press.org/).

Svako od deset poglavlja (intervjua) knjige sastoji se od transkripta razgovora McElvennyja s drugim autorom te popisa primarnih i sekundarnih izvora, zahvaljujući kojima knjiga predstavlja dobro mjesto za početak ozbiljnijih istraživanja obrađenih tema. Razgovor koji nije potpuno pripremljen i kontroliran omogućava jedinstven razvoj teme i uvide na osnovu kojih se može doći do zanimljivih anegdota ili podataka koji bi se u enciklopedijskom članku ili pisanom tekstu o historiji lingvistike smatrali suvišnim ili beznačajnim. Stoga je čitanje ove knjige i informativno i zabavno i donekle omogućuje da se čita sa skoro jednakom dozom napetosti i iščekivanja kakva se osjeća i prilikom slušanja podcasta.

Gosti podcasta dobro su probrani. Njihove biografije svjedoče o poznavanju teme, a većina njih su autori poglavlja u knjizi The Limits of Structuralism: Forgotten Texts in the History of Modern Linguistics (Oxford University Press, 2023), koju je uredio upravo McElvenny.

U prvom poglavlju “Wilhelm von Humboldt” (str. 1–12) McElvennyjev sagovornik je Jürgen Trabant, profesor emeritus romanske lingvistike Slobodnog univerziteta u Berlinu. Humboldt se u udžbenicima historije lingvistike obično smatra začetnikom opće lingvistike, a kao glavni razlog za to spominje se oduševljenje za jezičku raznolikost svijeta. Također se govori o Humboldtovu isticanju činjenice da jezik nije samo puko sredstvo za označavanje, kako se uglavnom smatralo još od Aristotela, već i način iskazivanja pogleda na svijet (Weltanschauung). Takav pristup Trabant označava kao antisemiotiku. Trabant navodi da su engleski filozofi, poput Lockea i Bacona, tu spoznaju doživjeli kao katastrofu težu od “babilonske zbrke”, budući da u stvarnosti nisu “pobrkani” samo odnosi među označiteljima već i među označenima (pojmovima). To može imati značajne praktične implikacije u svijetu, poput problema u komuniciranju s neindoevropskim, vanevropskim narodima, prije svega u vezi s kolonizacijom ili pokrštavanjem. Ideju o različitim misaonim sistemima koji se ispoljavaju različitim jezičkim sistemima Trabant smatra panevropskom, ali ističe da su njemački filozofi, predvođeni Leibnizom, tu činjenicu okrenuli u smjeru slavljenja raznolikosti. Tu je ideju od Leibniza, preko njegovih učenika, baštinio i Humboldt. Tvrdnje nekih komentatora da se Humboldt ključno lingvistički formirao za vrijeme studija u Parizu Trabant odlučno negira, tvrdeći da je Humboldt u Pariz stigao u svojim tridesetim godinama potpuno profiliran u duhu Kantove filozofije, ali da boravak u Parizu ima značajan utjecaj na njegovo zanimanje za lingvistiku jer se upravo u Parizu susreo s baskijskim jezikom i odlučio detaljnije istražiti njegovu strukturu. A uvid u strukturu američkih jezika Wilhelm Humboldt stekao je zahvaljujući gramatikama i priručnicima koje je iz Amerike donio njegov brat Alexander von Humboldt.

Trabant u intervjuu zadržava izrazito njemačku perspektivu, što čitaocima može biti dragocjeno, jer smo često zasićeni neutralnim (?), “prosijanim”, enciklopedijskim tekstovima, koji sliče jedni na druge. Ali nikad nije zgoreg iznova čuti i mišljenje o devetnaestostoljetnim romantičarskim pristupima opisu jezika: “Mislim da su Njemačka i Evropa bile krajnji cilj historijske lingvistike tog vremena. Oni koji su se bavili neindoevropskim jezicima bili su u manjini. To su uglavnom bili orijentalisti, sinolozi i drugi stručnjaci koji su se bavili orijentalnim jezicima, kineskim, egipatskim, ali nisu bili u samom središtu lingvistike” (str. 7).

Centralni pojam Humboldtova učenja – innere Sprachform (unutrašnja forma jezika) – Trabant ukratko opisuje kao “ulazak u semantiku i u značenje kategorije morfema” ili kao sam um (str. 8).

U drugom poglavlju (str. 13–28) Clara Stockigt s Univerziteta Adelaide, stručnjakinja za historiju dokumentiranja jezika u Australiji, govori o misionarskim gramatikama nastalim u Australiji. Misionarske gramatike uvijek su bile značajan izvor podataka o jezicima Novog svijeta i neindoevropskim jezicima općenito. One su obično nusproizvod kolonizacije, nastaju kao rezultat želje misionara da propovijedaju vjeru na lokalnom jeziku i uspješnije postižu preobraćenje starosjedilaca u kršćane – i mogu se posmatrati u tom svjetlu. Motivacija njihova nastanka ne mora biti uvijek ista. Naime, neki su misionari pristupali opisu složenih struktura australijskih jezika da bi mogli dokazati drugima da su njihovi govornici inteligentna bića (!), jer ako nisu inteligentni, ne vrijedi ulagati u njihovo preobraćenje. Misionari su još početkom 19. stoljeća bili svjesni da Evropljani ugrožavaju i starosjedioce i njihove jezike pa su smatrali da opisom jezika doprinose njihovu očuvanju.

Misionarske gramatike imaju i praktičnu, tehničku stranu, odnosno iza njih stoje osobe koje ulažu napor, organiziraju terenski rad i razvijaju metodologiju da opišu neki nepoznat jezik. Na australijskom terenu najprije su opisani starosjedilački jezici koji su se govorili u blizini velikih doseljeničkih urbanih centara kao što su Newcastle, Adelaide ili Perth. Misionari su imali različitu raniju jezičku obuku i iskustva sa neevropskim jezicima. Neki su još za svog školovanja imali temeljitu obuku iz grčkog, latinskog i hebrejskog jezika, neki su već radili u zajednicama u Africi, Šri Lanki ili Polineziji. Kvalitet njihovih jezičkih opisa zavisio je i od vremena provedenog u zajednici čiji jezik opisuju. U principu, svi su opisi eurocentrični i autori su imali mnogo muke u vezi s egzotičnim jezičkim pojavama, naročito na nivou fonetike. Obično su pokušavali prepoznati kategorije evropskih jezika u jezicima koje opisuju. Međutim, bili su i svjesni da sve pojave prisutne u australijskim jezicima ne postoje u latinskom i drugim evropskim jezicima pa su se morali domišljati kako ih imenovati i opisivati. U tome je bilo mnogo lutanja i neujednačenosti. Misionari iz Australije nisu imali jedinstvene uzore u jezičkoj obuci, nisu bili upoznati s modernim lingvističkim spoznajama do kojih se došlo u Evropi i Americi, nisu imali ni neki australijski centar koji bi ih ohrabrio na ujednačavanje opisa. Metodološko znanje do koga bi došli svojim radom, obično nije imalo utjecaja na druge opisivače jezika.

U trećem poglavlju “Disciplinary linguistics in the nineteenth century” (str. 29–39) McElvennyjev gost sagovornik bio je Floris Solleveld s Katoličkog univerziteta u Leuvenu (u vrijeme vođenja razgovora). Diskutirali su o značajnim promjenama u razvoju lingvistike koje su se desile početkom 19. stoljeća, koje se često u historijskim radovima označavaju kao neka vrsta naučne revolucije. Solleveld ukazuje da granice naučne revolucije nije lahko odrediti kao granice političkih revolucije, u kojima je dovoljno “zauzeti Bastilju ili Zimski dvorac, odsjeći kraljevu glavu i kazati da je to revolucija i niko u to ne sumnja” (str. 31). U nauci uvijek postoji neka konceptualna povezanost s prošlim postignućima, ali u slučaju lingvistike početak 19. stoljeća zaista je pokazao više odvojenih iskoraka u odnosu na drugu polovicu 18. stoljeća. Jedan od istaknutijih pokazatelja raskida s prošlošću jeste prekid citiranja ranijih radova (s izuzetkom izvanredne knjige Mithridates J. Ch. Adelunga), kao i svojevrsne romantičarske proklamacije revolucijâ, kakve je, naprimjer, isticao F. Schlegel. Početkom 19. stoljeća razvojni zamah dobija poredbeno-historijska lingvistika, stječe se pojam o postojanju različitih jezičkih porodica i svijest da se njihovim strukturama može pristupati na različite načine, mapiraju se glasovni sistemi brojnih jezika, a sam termin lingvistika, koji se koristio već krajem 18. stoljeća, ulazi u široku upotrebu.

U ovom intervjuu spomenuta je tema značaja naučne, odnosno akademske zajednice. Za naučnu zajednicu se u 18. stoljeću koristio naziv Republic of Letters, koji je početkom 19. stoljeća već napušten, jer je riječ republika bila opterećena konotacijama nastalim poslije Francuske revolucije, a značenje riječi letters i literature počelo se vezivati za književnost. No, naučna ili akademska zajednica postojala je i ranije, a postoji i dan-danas, uglavnom zasnovana na istim temeljima. “Tri stvari zapravo drže tu zajednicu na okupu: (a) mreža korespondencije pojačana naučnim žurnalizmom, (b) simbolička ekonomija i (c) osjećaj akademske zajednice. Ovi aspekti i dalje opstaju. Još uvijek sebe doživljavamo kao dio imaginarne zajednice. Još uvijek komuniciramo jedni s drugima, razmjenjujemo informacije i prestiž, a općenito ne postajemo bogati” (str. 32). Trend koncentriranja znanja na univerzitetima, u profesionalnim zajednicama znanja, u Njemačkoj je dovršen u 17. i 18. stoljeću i pokazao je da je takva praksa veoma efikasna. Takvu su transformaciju Engleska i Francuska doživjele tek u 19. stoljeću. Stoga je razumljiva tadašnja dominacija njemačke filologije na evropskom tlu. Uprkos prednostima koje je donijela takva koncentracija znanja, lingvistika i njen napredak u 19. stoljeću mnogo duguju i amaterima, misionarima, kolonijalnim upraviteljima i entuzijastima širom svijeta, koji su radili na istraživanju i opisima jezikâ te promoviranju lingvističkog znanja. Često su teorije jezika bile isprepletene s teorijama rase, naroda, obično na neodržive i apsurdne načine. Čitaoci se svakako mogu zapitati koliko su takve teorije udaljene od jezika u današnje vrijeme.

Četvrto poglavlje (str. 41–49) sadrži razgovor o Ferdinandu de Saussureu, a sagovornik je John E. Joseph, profesor primijenjene lingvistike Univerziteta u Edinburghu i autor izvanredne biografije Saussure (Oxford University Press, 2012, 780 str.). Veoma je utješno za čitaoca što Joseph, kao dokazani poznavalac Saussureova djela, razgovor počinje priznanjem da on još pokušava razumjeti šta je to strukturalizam. “Lingvisti koji su svoj pristup nazivali strukturalnim nisu svi radili iste stvari; slagali su se oko nekih principa, dok su se o drugima žestoko raspravljali. Jedna stvar koja im je bila zajednička bila je težnja da analiziraju i pišu o jezicima na način koji je bio moderan – čak modernistički. U Kursu opće lingvistike našli su model za takav pristup” (str. 41). Za najistaknutije strukturaliste 20. stoljeća De Saussure je bio div na čijim su ramenima stajali i zahvaljujući tome vidjeli dalje, tako da su Jakobson, Trubeckoj, Hjelmslev, Bloomfield, Benveniste i Firth u svojim najboljim uvidima u jezik i njegovo funkcioniranje proširili vidike i značajno nadmašili De Saussureove spoznaje, ne dopustivši da njegove granice budu i njihove. “Firth je 1950. godine napisao da su svi lingvisti sada ili saussureovci, anti-saussureovci, post-saussureovci ili ne-saussureovci. Firth je nekako uspio biti sve četvero” (str. 43).

Joseph skreće pažnju i na stil teksta Kursa opće lingvistike. Činjenicu da je Kurs nastao na osnovu predavanjâ, tačnije na osnovu studentskih zabilješki s predavanjâ, koje su priredili i objavili sami studenti, vidi razlogom što je tekst živahan, uglavnom razumljiv, poticajan za čitanje i tumačenje, za razliku od tekstova koje je zbilja napisao De Saussure. De Saussureovo oskudno pisanje i objavljivanje u zrelim i poznim godinama Joseph tumači perfekcionizmom, koji mu nije dao da objavljuje i pokazuje nacrte mnoštva tekstova koje je započinjao.

Na pitanje je li De Saussure samo dorađivao ili nastavljao ideje mladogramatičarâ Joseph odgovara općevažećom konstatacijom o radu u akademskoj zajednici, koju ljudi kojima takav rad nije blizak često ne razumiju: “Akademska ekonomija zahtijeva kontinuitet; svako ko pokuša podučavati ili pisati nešto bez polazne tačke u prethodnom stanju (status quo) akademskog autoriteta neće biti slavljen kao revolucionar, već odbačen kao čudak” (str. 45). Ukazuje na konkretan primjer tvrdnji Eugenia Coseriua, koji je još 1967. godine tvrdio da je “cijeli Saussure već prisutan kod Georga von der Gabelentza”, ali odlučno odbacuje takvu ideju, budući da je argument zasnovan na sličnostima jednako lahko ustanoviti kao i kontraargument zasnovan na razlikama. Međutim, upadljive su neke suštinske razlike između De Saussurea i mladogramatičara, naprimjer, dok je mladogramatičarima i njihovu učenju o glasovnim zakonima u prvom planu fonetika, odnosno zvučna, materijalna strana jezika, a izuzetke od primjene tih zakona pravdaju analogijom, psihološkom pojavom, kod De Saussurea je suština jezika (langue) i jezičkog znaka psihološka, a fonetika, odnosno zvuk, ima sekundarni značaj. S druge strane, ideju o konvencionalnosti jezičkog znaka Kurs opće lingvistike baštini iz mnogo starijih izvora – čuvene Opće i racionalne gramatike (Gramatika Port-Royal) iz 1660. godine ili iz djela racionalističkih filozofa. Zanimljivo je podsjetiti na misao iz Gramatike Port-Royal kako je jedan od najvećih dokaza ljudskog razuma “način kako se njime služimo da iskažemo svoje misli, to je taj čudesni pronalazak da od dvadeset i pet ili trideset glasova možemo stvoriti beskrajnu raznolikost riječi, koje, mada u sebi nemaju ničeg što bi nalikovalo na ono što se događa u našem duhu (isticanje H. B.), ipak, neprestano otkrivaju drugima svu njegovu tajnu i prenose na one koji ne mogu u nj prodrijeti sve ono što poimljemo i sve što se različitoga događa u našoj duši” (Claude Lancelot, Antoine Arnauld, Opća i obrazložbena gramatika, hrvatsko izdanje pripremio i komentarom popratio Vojmir Vinja, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2000, str. 83). Gramatika Port-Royal u Francuskoj, kako kaže Joseph, nije preživjela Napoleonovo doba, ali je u Švicarskoj bila u upotrebi mnogo duže. Kasnije je i u Švicarskoj bila potisnuta iz školskog sistema, ali je mladi De Saussure imao priliku učiti od starih profesora koji su još uvijek predavali o njenim postavkama. Tu usvojeno znanje upotrijebio je i na predavanjima, kao sasvim obične podatke, ne ističući njihov izvor (što bi vjerovatno učinio da je sam pisao knjigu). U vrijeme kada je predavao u Parizu i Ženevi, ti zaboravljeni podaci mogli su izgledati kao stvarne inovacije.

Intervju se završava zaključnom konstatacijom o Kursu koju nije zgoreg ponoviti: “…ova knjiga prkosi objašnjenju. Sam autor nije mogao da je napiše. Sastavljena je iz bilješki s tri kursa tokom kojih su se ideje razvijale i mijenjale, zabilježenih od različitih studenata često na nespojive načine. Urednici su dali sve od sebe, ali su napravili neke važne greške, i knjiga nije lišena unutrašnjih kontradikcija. Pa ipak, rezultat je bio izvanredan. Moglo bi se čak reći čudesan” (str. 47).

U petom se poglavlju (str. 51–60) diskutira pojava i razvoj fonetike kao naučne oblasti. Sagovornik je Michael Ashby, fonetičar, istoričar lingvistike, bivši predavač fonetike na Univerzitetskom koledžu u Londonu i, u vrijeme snimanja podcasta, predsjednik Međunarodne fonetske asocijacije (IPA). Fonetika se, kao i mnoge discipline, razvijala od najstarijih vremena, postojala su pitanja kojima se ona zanima i različiti odgovori na njih, ali su ti odgovori često bili nedostatni ili potpuno pogrešni. Nagli znanstveni napredak u proučavanju glasova desio se u 19. stoljeću, i to u oblastima zanimanja triju disciplina: akustike (fizike), fiziologije (medicine) i lingvistike. Od 1840-ih godina koristi se naziv fonetika, a znanja o artikulaciji, prenošenju i prijemu glasova objavljuju se u većem broju dobrih priručnika, razvija se teorija, a govori se i o praktičnim primjenama, čiji se raspon kreće od poučavanja gluhih do reformi pravopisa. Među istaknutim znanstvenicima koji se u to vrijeme bave fonetskim pitanjima spominju se Ernst Wilhelm von Brücke (Grundzüge der Physiologie, 1856), Hermann Ludwig Ferdinand von Helmholtz (Die Lehre von den Tonempfindungen als physiologische Grundlage für die Theorie der Musik, 1863), Eduard Sievers (Grundzüge der Phonetik zur Einführung in das Studium der Lautlehre der indogermanischen Sprachen, 1876), Henry Sweet (Handbook of Phonetics, 1877) i dr.

U 19. stoljeću izumljeni su i različiti uređaji koji su mogli snimiti zvuk ili bar neke elemente zvuka. Među njima se spominju i komentiraju fonoautograf, fonograf, vještačko nepce (kasnije palatograf) i kimograf.

U razgovoru se kratko komentira i odnos drugih lingvističkih disciplina (poredbeno-historijske lingvistike, opće i primijenjene lingvistike) prema dostignućima fonetike. Spominju se dva pokušaja da se ustanovi univerzalni alfabet, koji bi se mogao koristiti za sve jezike. Radi čitalaca je zanimljivo i poučno spomenuti zapažanje Maxa Müllera izneseno na konferenciji o univerzalnom alfabetu. Kada se “na stolu” našlo pitanje o klikovima, koji su prisutni samo u nekoliko jezika Afrike, pojavio se problem da nema dovoljno slova za bilježenje klikova. Müllerovo je mišljenje bilo da ih i ne treba bilježiti, jer su ionako barbarski glasovi (!), i da je bolje da misionari civiliziraju govornike tih jezika i potaknu ih da odustanu od klikova (str. 55–56).

Završni dio razgovora posvećen je historiji razvoja Međunarodne fonetske asocijacije i Međunarodnog fonetskog alfabeta.

Šestom poglavlju knjige (str. 61–66) tema je Émile Benveniste, a sagovornica je Chloé Laplantine, istraživačica u Laboratoriji za historiju lingvističkih teorija Nacionalnog centra za naučna istraživanja u Parizu i autorica knjige Émile Benveniste, l’inconscient et le poème (‘Émile Benveniste, nesvjesno i poema’, Lambert-Lucas, Limoges, 2011, 300 str.). U intervjuu se ističu ključne informacije o Benvenisteovu životu i lingvističkom radu. Iako se smatra strukturalistom, neki njegovi stavovi u suprotnosti su sa strukturalističkim. Laplantine se osvrće na njegovo zanimanje za indoevropske i neindoevropske jezike te zapažanje da američka lingvistika njagova doba ne mari za značenje. Intervju se zaključuje njegovom krilaticom: Prije nego što služi komunikaciji, jezik služi življenju.

U sedmom intervjuu (str. 67–74) tema je lejdi Victoria Welby, a McElvennyjev sagovornik je Heinrich Walter Schmitz, profesor emeritus Komunikološkog fakulteta Univerziteta Duisburg-Essen i urednik zbornika Essays on Significs: Papers presented on the occasion of the 150th anniversary of the birth of Victoria Lady Welby (1837–1912) (John Benjamins Publishing Company, Amsterdam – Philadelphia, 1989). Victoria Welby bila je engleska aristokratkinja, samouka filozofkinja i teoretičarka znakova, savremenim terminima rečeno semiotičarka. Bila je kumče kraljice Viktorije i neko vrijeme njena dvorska dama. Iskoristila je prednosti porijekla i statusa te okupljala oko sebe učene ljude svog vremena i dopisivala se s brojnim filozofima. Objavila više djela o teoriji znakova, a neka od njih bila su uzor kasnijim semiotičarima ili filozofima običnog jezika u Engleskoj.

McElvennyjeva je sagovornica u osmom poglavlju knjige, naslovljenom “John Rupert Firth, Bronisław Malinowski, and the London School” (str. 75–82) Jacqueline Léon, još jedna od istraživačica u Laboratoriji za historiju lingvističkih teorija Nacionalnog centra za naučna istraživanja u Parizu. Londonska se škola u literaturi često smješta u međuprostor između američkog i evropskog strukturalizma. Pristup te škole jezičkim pitanjima u većoj je mjeri antropološki i etnografski, ona se zanima za situaciju, odnosno jezik u upotrebi, i izvršila je velik utjecaj na američke autore koji su kasnije postali začetnici etnografije komunikacije i analize konverzacije. Na neki način, Londonska je škola anticipirala kasniji razvoj pragmatike, o čemu svjedoči i misao B. Malinowskog da “riječi u svom prvom i suštinskom smislu djeluju, proizvode i ostvaruju”, objavljena mnogo prije Austinovih predavanja iz 1955. godine i knjige How to do things with words, nastale na osnovu njih i objavljene 1962. godine.

Govoreći o specijaliziranim, a kasnije o ograničenim jezicima, Firth je položio temelje za učenje o registrima, koje su kasnije razradili njegovi sljedbenici, posebno M. A. K. Halliday, Angus McIntosh i Paul Strevens. Sve teorijske postavke ove škole o varijacijama kasnije su postale dobra osnova za sociolingvistička istraživanja.

Deveto poglavlje (str. 83–90) tematizira razvoj lingvistike za vrijeme nacionalsocijalizma u Njemačkoj. Sagovornik je Christopher Hutton, profesor lingvistike na Univerzitetu Hong Kong, zainteresiran za pitanja odnosa teorije jezika i teorije rase, autor knjiga Linguistics and the Third Reich: Mother-tongue fascism, race and the science of language (Routledge, London, 1999) i Race and the Third Reich: Linguistics, racial anthropology and genetics in the dialect of Volk (Polity, Cambridge, 2005).

Spomenuta se tema ne može ispravno razmatrati ako se ne uzme u obzir ranija njemačka lingvistička tradicija i onovremena politička situacija. Njemačka je dugo bila svjetski centar razvoja lingvistike, koji je izvršio utjecaj čak i na američku lingvistiku. Hutton ističe da je u njemačkoj lingvistici važno mjesto imao koncept Volk (narod), koji nije imao jednaku važnost u drugim tradicijama. Politička pitanja nisu mogla biti bez utjecaja na njemačku lingvistiku od dvadesetih godina 20. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata. Osjeća se zazor od moderne države i modernosti općenito, a postoji veliki senzibilitet za manjinske jezike, naročito u vezi s jezikom Nijemaca izvan Njemačke ili keltskim jezicima (bretonski, irski, velški). Neki su lingvistički djelatnici bili posvećeni svojim idejama i projektima, neki su bili oportunisti, a neki su postali i nacisti.

Osim toga, u razgovoru nije rečeno mnogo o samoj temi, već više o nekim činjenicama današnjeg vremena ili općenito o odnosima jezika, moći i jezičke politike. Zanimljiv je, recimo, sljedeći navod u vezi s maternjim jezicima i jezičkim pravima: “problem je u tome što se ne posvećujemo dovoljno stvarnoj politici, stvarnim vladinim sistemima, strukturama, resursima i svim njihovim efektima. Ljudi sami sebe tapšu po ramenima govoreći: ‘Podržavam jezička prava’, ali to ne razmatraju ni politički ni ekonomski. Možda je to problem s današnjom ‘identitarnom ljevicom’, koja nije zainteresirana za ekonomiju. Kad sam ja bio mlad, marksisti i ljevičari su stalno govorili o ekonomiji. Sada govore samo o identitetu, i čini mi se da je to problem za sociolingvistiku” (str. 87–88).

Knjiga se završava poglavljem “The Copenhagen Circle” (str. 91–100), u kome je McElvennyjev sagovornik Lorenzo Cigana, istraživač na Odsjeku za nordijske studije i lingvistiku na Univerzitetu u Kopenhagenu. Kopenhaški lingvistički krug osnovan je 24. septembra 1931. godine. Osnivači su bili Louis Hjelmslev i Viggo Brøndal. U okviru aktivnosti Kruga objavljivana su dva časopisa (biltena): Bulletin du Cercle linguistique de Copenhague i Travaux du Cercle linguistique de Copenhague. Krug se sastojao od više komiteta, posvećenih razvoju glosematičke teorije, fonetici i gramatičkim ispitivanjima. Glosematička je teorija samo jedan od “proizvoda” Kruga, a njoj su najviše doprinijeli Louis Hjelmslev i Hans Jørgen Uldall. Dok je Hjelmslev široko poznat i redovno se povezuje s glosematikom, Uldall je mnogo manje poznat i njemu Cigana posvećuje više pažnje. Uldall je bio talentiran fonetičar i obrazovan terenski antropolog. Sarađivao je s Danielom Jonesom i Franzom Boasom. Osim njih osvrće se i na djelovanje Paula Diderichsena, Knuda Togebyja, Jensa Holta, Hansa Christiana Sørensena i Eli-Fischer Jørgensen.

U vezi s Kopenhaškim krugom često se koristi i naziv škola. Cigana naglašava da to nije sasvim tačno i da “uprkos sličnostima među članovima i njihovim vezama s Hjelmslevom, nije osnovana škola u pravom smislu niti je uspostavljena konzistentna tradicija. Svi su se doticali Hjelmslevljevih ideja, ali su ih prilagođavali svojim potrebama, budući da je onda glosematika bila najkonzistentnija teorija. Ipak, zbog različitih zaleđa (ili možda zahvaljujući različitim zaleđima), mogli su zadržati vlastite stavove i poglede na lingvistiku i glosematiku. To je kasnije bio izvor određenog nezadovoljstva samog Hjelmsleva, jer je morao gledati kako se njegova teorija prilagođava na razne načine radi različitih ciljeva” (str. 95).

Na pitanje o odnosu Kopenhaškog kruga prema drugim strukturalističkim centrima svog vremena, naročito Praškom lingvističkom krugu, Cigana odgovara koristeći izraze “prijateljsko nadmetanje” i “konkurentsko prijateljstvo”. To, naravno, ne vrijedi za sve članove u svakom trenutku, ali vrijedi za glavne predstavnike, naročito u vezi s fonetsko-fonološkim pitanjima i problemima, odnosno razgraničenjima. Na kraju razgovora komentirano je savremeno stanje Kopenhaškog kruga, koji još postoji i djeluje, ali je način na koji se u Krugu posmatraju jezičke pojave evoluirao iz strogog formalističkog i obogaćen je elementima funkcionalističkih i kognitivnih pristupa.

Nakon uvida u sadržaj možemo zaključiti da je knjiga zanimljiva za čitanje, puna vrijednih informacija o historiji razvoja lingvistike, pojedincima i organizacijama i njihovim stremljenjima. Budući da su intervjui sasvim neusiljeni, u njima ima mjesta za podatke koji bi se zbog raznih razloga (nedostatak prostora, udaljenost od glavne teme…) bili izostavljeni iz udžbenika ili enciklopedija. Može biti korisna svima koji se zanimaju za lingvistiku ili historiju ideja općenito. Preporučujemo je i kao kvalitetno osvježenje u nastavi historije lingvistike i “uvodnih” lingvističkih predmeta. Knjiga ima potencijal da proširi vidike kako čitalaca bez lingvističkog obrazovanja tako i onih koji su lingvistički obrazovani.

Ovim prikazom želimo zainteresirati čitaoce za čitanje cijele knjige. Knjiga Interviews in the history of linguistics, Volume 1, kao i sve knjige koje izdaje Language Science Press, besplatno se može preuzeti na stranici izdavača (https://langsci-press.org/catalog/book/361). Razgovori na kojima se knjiga zasniva mogu se pronaći na stranici https://hiphilangsci.net/category/podcast/. Broj jedan u naslovu implicira da ćemo u budućnosti čitati i drugi tom. Unaprijed se radujemo.

***

Hvala na čitanju. Čitajte i dalje moj blog, preporučite tekstove svojim poznanicima i pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.