(Mirela Omerović, Instrumental s prijedlozima u bosanskome jeziku, Institut za jezik, Sarajevo, 2018)

U ovom ću tekstu govoriti o jednoj dobroj knjizi u kojoj se iscrpno govori o zanimljivoj gramatičkoj temi. Zašto počinjem od isticanja činjenice da je riječ o gramatičkoj temi? Zato što mi se čini da svako ko želi pratiti savremenu bosnističku gramatičku literaturu nema pretjerano zahtjevan zadatak, jer cjelokupna bosnistička lingvistička zajednica o gramatici objavljuje veoma malo. Sociolingvistika, stilistika, historija jezika, čak i pragmatika, u tom pogledu stoje znatno bolje. Glavni razlog za to vidim u činjenici što se u bosnističkoj lingvističkoj zajednici, koja je po svojoj prirodi i sudbini mala, veoma malo lingvista zanima za opis gramatičke strukture bosanskog jezika, a većina nalazi da su atraktivnije drukčije teme. To ih, naravno, ne čini manje znanstvenicima. Ovim uvodom samo ističem koliko su dragocjeni i značajni novi gramatički tekstovi o bosanskom jeziku, a naročito knjige.

Mirela Omerović svojom je knjigom Instrumental s prijedlozima u bosanskome jeziku dala bosnistici višestruk doprinos.

Prije svega, predstavila nam je značenja svih oblika prijedložno-padežnih izraza s instrumentalom, kao i njihovo sintaksičko ponašanje.

Poznato je da “korijeni promišljanja kategorije padeža u indoeuropskim jezicima sežu do radova prvih nama poznatih jezikoslovaca, te tako još od djela indijskih (Pānini), antičkih (Dionizije Tračanin, Varon, Remije Palemon) i srednjovjekovnih gramatičara (Maksim Planud, Simon i Martin od Danske) sve do današnjega vremena možemo pratiti dugu nit bavljenja padežnom problematikom, a u prošlom stoljeću pak gotovo da i nije bilo lingvističke teorije koja tom problemu nije posvetila određenu pozornost”, ali da su, uprkos tome, “neka temeljna pitanja o navedenoj kategoriji još (su) uvijek podložna raspravi u kojoj, čini se, na obzoru nema jednoznačnih odgovora” (B. Belaj i G. Tanacković Faletar, Kognitivna gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb, 2014, str. 229).

Opisi padeža u našim gramatikama uglavnom su oskudni i ne mogu udovoljiti potrebama kakve treba da ima nova bosnistika. Specifične upotrebe ili detalji koji se opisuju u popularnim i priručničkim knjigama suštinu padeža kao pojave samo dodiruju. Tako nas često zanima da li je instrumental u predikatu kao u primjeru Bio je svjedokom velikih promjena više hrvatski nego što bi bio nominativ u istom položaju; kako izgleda doći biciklom, a kako doći s biciklom – ili možda čak i doći s metlom prema doći metlom; je li pravilno Oženio se princezom, Oženio se s princezom ili možda za princezu ili, bar u šali, protiv princeze i sl.

Kraći naučni radovi posvećeni padežnoj problematici zahvaćaju problem parcijalno. Istraživanja poput ovog koje je izvršila kolegica Mirela Omerović dolaze do srži padeža kao jezičke pojave i opisom zahvaćaju i tipične i marginalne pojave, tako da predstavljaju dobru osnovu za buduće velike gramatike.

Riječ je o opsežnom i iscrpnom istraživanju kojim se popunjava velika praznina u gramatičkom opisu bosanskog jezika – konkretno, dopunjava se znanje i o prijedlozima i o padežima. Ovom se knjigom na neki način “kompletira” predstavljanje instrumentala u obliku monografije: Milka Ivić je 1954. godine objavila knjigu Značenja srpskohrvatskog instrumentala i njihov razvoj, u kojoj su predstavljene upotrebe instrumentala bez prijedloga i upotrebe instrumentala s prijedlogom sa; kolegica Mirela Omerović predstavila nam je konstrukcije instrumentala s prijedlozima. U tom smislu, ova knjiga predstavlja i nastavak onog što su započeli drugi autori monografija o padežima, počev od spomenute Milke Ivić pa do Ismaila Palića, autora monografija o dativu (2010) i genitivu s prijedlozima (2016).

Autorica se u tekstu u dovoljnoj, mada ne u jednakoj, mjeri posvećuje opisima formi, funkcija i značenja, iznova nam potvrđujući da je opis jedne vrijednosti bez opisa preostalih dviju manjkav i nepotpun. Još je Milka Ivić u svojoj disertaciji o instrumentalu bez prijedloga odabrala pristup po kome, kako kaže, instrumental nije posmatrala “izolovano iz konteksta, apstraktno, onako kako bi se to činilo u duhu metoda savremenog strukturalizma”, već ga posmatra “u sintagmi s upravnom rečju, zato što je to ambijent u kome padež živi, gde se razvijaju značenja, nastaju inovacioni procesi” (M. Ivić, Značenja srpskohrvatskog instrumentala i njihov razvoj (sintaksičko-semantička studija), Beograd, 1954, str. 5).

Autorica u knjizi u principu slijedi pojmovno-teorijski okvir kognitivne lingvistike, ali ne izbjegava da primijeni ni metode i postupke koje baštinimo od strukturalizma. Od toga imamo dvostruku korist. Prvo, ovom se knjigom u bosnistici popularizira kognitivnolingvistički pristup opisu jezika te ona može poslužiti kao informativan izvor podataka o tom pristupu, a može poslužiti i kao praktičan model mlađim istraživačima. To se slaže s mojom vizijom razvoja bosnistike, u kojoj je jedna od glavnih razvojnih strategija “uvoz” teorija, a “izvoz” jezičkog materijala. S druge strane, neisključivost u izboru i primjeni teorija, za koju se u ovom slučaju nikako ne može reći da je puki prigodni eklekticizam, poučava nas da se naučni pristupi i teorije mogu dopunjavati, preklapati ili prevoditi jedni u druge, ali samo ako su valjani, ako se zasnivaju na realnom gledanju na jezičke pojave.

Ovdje bih se još osvrnuo na neke konkretne pojave koje su predstavljene u knjizi.

Jedna od zanimljivih upotreba instrumentala s prijedlogom sa jeste njegova upotreba uz fazne glagole, kakva je u primjerima: Počet ćemo s odgovorom na pitanje šta je nacija…; Taj izlazak u svijet im je očito neki znak, možda znak da krenu s djelovanjem…; …ponudi mi da nastavim sa pisanjem; Kad završimo s doručkom, žurim da uklonim mrvice sa stola i sl. Ovakve se konstrukcije s + instrumental negdje u literaturi smatraju vrstom prijedložnog objekta, a budući da su zamjenljive akuzativom bez prijedloga, moglo bi se doći i na smjelu zamisao da imaju funkciju direktnog objekta – početi s doručkom : početi doručak. Autorica ovakve konstrukcije ipak smatra dijelom predikata, odnosno smatra da je “predikatski infinitiv ovog tipa značenjski ekvivalentan infinitivu kao leksičkoj dopuni uz fazne glagole u okviru složenog glagolskog predikata” (str. 82).

Drugo što želim istaknuti jesu prijedložni izrazi. U bosanskom se jeziku relativno mali broj prijedloga može ostvariti uz oblik instrumentala. To su samo sa, pred, za, nad, pod, među. Međutim, instrumental se ostvaruje i uz mnoge prijedložne izraze poput: u vezi sa, u skladu sa, u suprotnosti sa, u poređenju sa, naporedo sa itd. To su tzv. složeni prijedlozi, koji se definiraju kao “konstrukcije s prijedložnom funkcijom u kojima je u manjoj ili većoj mjeri djelovao proces gramatikalizacije” (str. 203). U složenim prijedlozima koji se ostvaruju s instrumentalom redovno se pojavljuje prijedlog sa, a njihova su značenja na konceptualnom planu povezana s prototipnom socijativnom jezgrom instrumentala. Opis instrumentala ne bi bio potpun kada se ne bi opisale i njegove upotrebe uz ovakve izraze, a bio bi manjkav i u slučaju kada bi se umjesto cijelih prijedložnih izraza uzimao u obzir samo prijedlog sa, koji je u njima sadržan. Pojava da se više nepunoznačnih riječi funkcionalno združuje i u većim konstrukcijama nastupaju kao jedna cjelina nije rijetka i ne može se zanemariti u gramatičkom opisu. To je nešto što pred gramatičara postavlja niz teorijskih izazova na koje se mora adekvatno odgovoriti, a autorica je u ovoj knjizi u tome potpuno uspjela.

Knjiga je i ranije bila predstavljana u stručnim publikacijama. Još detalja možete pročitati u prikazima Ismaila Palića, Elmire Resić.

Hvala na čitanju.

Preporučite tekst svojim prijateljima i pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.