Ranije sam pisao da se normativne preporuke zasnivaju na nekoj vrsti vrijednosnog suda, a vrijednosni sud u principu nije naučni sud. Međutim, standardni jezik je jedan oblik jezika, a jezik je sistem, tako da i standardni jezik treba biti sistem – uređeni skup jedinica među kojima su odnosi jasni. Doduše, standardni jezik je autonoman oblik jezika. Nakon što se definira, on, bar u teoriji, može biti nezavisan od jezika kao organskog idioma, “živog” komunikacijskog jezika. Međutim, profesionalci koji rade na normiranju jezika ne teže da stvore nedostižni ideal jezika, već, naprotiv, da stvore spoj dostižnog i onog što procjenjuju kao poželjno. Šta je dostižno, a šta je poželjno u standardnom jeziku?

Dostižno je ono što se može postići i što ciljna zajednica može prihvatiti. To umnogome zavisi od navika govorenja i pisanja koje u datom trenutku imaju članovi ciljne zajednice normiranja te od motivacije koju članovi zajednice imaju da neku naviku zadrže ili mijenjaju. Navike su formirane na osnovu ranijih iskustava, koja nisu uvijek pod kontrolom zajednice. U slučaju bosanskog jezika, naprimjer, navike starijih govornika većinom su formirane za vrijeme srpskohrvatskog standardnog jezika i prema njegovim pravilima. Oni te navike mogu zadržati, a mogu ih i promijeniti. Međutim, da bi ih promijenili, potrebna je motivacija, a motivacija se uvijek zasniva na moći i koristi.

Kakva moć može, u bilo koje vrijeme, natjerati ljude da promijene govornu naviku? Prije svega različiti oblici prinude, kao što su školske ocjene. Dobit ćeš slabiju ocjenu ako pišeš reko, a ne rekao, htjeo, a ne htio. To učenicima većinom bude jasno pa paze kako pišu. To se, naravno, može opravdavati kao nešto što je uobičajen dio nastave, odnosno obuke i jer je cilj takvog tretmana da učenike motivira da nauče neku vještinu i primjenjuju je. Takvo nešto teže je izvesti s odraslim korisnicima jezika i, premda nije neviđeno, o tome kao cilju ne treba razmišljati.

Postoji i pozitivna moć koja može privoljeti ljude da promijene govorne navike. Najbolji načini su da se govornicima nenametljivo učini dostupnim obilje uzornih i zabavnih pisanih i audiomaterijala, knjiga, stripova, reklama, radijskih i televizijskih programa u kojima se koristi standardni bosanski jezik, kako i dolikuje tim sadržajima, a da se pritom ne insistira na govorenju o jeziku i jezičkim problemima. Jednostavno, promocija putem upotrebe.

Navest ću ovdje dva suprotstavljena primjera, a oba se tiču realizacije fonema h u pisanju i u govoru. Prvi je primjer upotreba riječi kahva i kafa. Potražimo riječ kahva na policama trgovina. Bosanskohercegovački “proizvođači”, tj. prerađivači i distributeri kahve, barem koliko je meni poznato, redovno na ambalaži pišu kafa. Ako se proizvod negdje i prodaje pod imenom kahva, to je izuzetak. Ali, kako god okrenemo, oblik kahva u takvom omjeru upotrebe nema dobre izglede za opstanak. Da bi se održao, potrebno je ulaganje. A da bi neko uložio u neku riječ, potrebno je snažno uvjerenje da je to značajno i korisno. Pitanje je da li bi bosanskohercegovačkim prerađivačima kahve bilo korisnije da na ambalaži piše kahva. Bi li im to donijelo vjerne mušterije među govornicima bosanskog jezika ili bi time izgubili dio tržišta na kome su već stabilni? Da li bi među potencijalno izgubljenim kupcima bilo i govornika bosanskog jezika, koji rado govore bosanski, ali im “kahva znači nešto drugo, a ne kafu”? To ne znamo. Ne znamo je li to iko pokušao empirijski utvrditi.

Drugi se primjer tiče riječi lahko. To je, kao i kahva, jedna u normativnim priručnicima solidno zaštićena, ali u upotrebi dosta ugrožena bosanska riječ. Upornim osluškivanjem pokušavam je čuti u spontanom govoru mlađih ljudi u Sarajevu. I, zaista, često je čujem. Ali je napisanu vidim samo u tekstovima pažljivih i dobro treniranih autora. Zašto je tako? Da li ti mladi ljudi imaju uzore od kojih su je usvojili usmeno, a pisani uzori im pišu lako? Mislim da je tako. Potrebni su novi uzori. Jedan dobar primjer novog uzora je reklamni slogan, koji ovdje prenosim dobronamjerno i besplatno: Kupovati je lahko uz akciju Amko. Taj se slogan čuje čak i na radiostanicama čiji voditelji nikad nisu u programu prevalili preko usana riječ lahko. To je uzor. Ako cijela jedna generacija ne upotrijebi riječ lahko, ta je riječ izgubljena. Srpskohrvatski standard nije ovoj riječi bio naklonjen i to je uzrokovalo da se ona ne upotrebljava u pisanju. Srećom, ova je riječ bila u živoj upotrebi u bošnjačkim narodnim govorima, a ti su govori postali novo izvorište uzornog jezičkog materijala za rekonstrukciju jezičke norme bosanskog jezika, nakon što su norme srpskohrvatskog standardnog jezika za bosanski prestale važiti. Zato je ova riječ još živa i ima šansu da je usvoje nove generacije govornika.

Neodgovoreno je pitanje kakvu bi korist mogli imati stariji govornici od toga što bi promijenili govorne navike? Ne vjerujem da bi potpuno tačan odgovor bio nikakvu, ali ne vjerujem ni da bi njima lično u bosanskohercegovačkom kontekstu promjena donijela nešto. Ako su govornici navikli pisati biću mjesto bit ću, opština mjesto općina ili buzdovan mjesto buzdohan, mogu komotno nastaviti tako dok su živi. Ne čini se da zbog toga doživljavaju neku kritiku ili patnju. Standardni jezik ionako ne obavezuje svakog. Međutim, spomenuti stariji govornici, ako uopće misle o jeziku, mogu misliti na dva načina. Prvi je da misle samo na sebe i ne ulože ništa u vlastitu promjenu. Drugi je da misle na mlađe i da se potrude da im budu bolji uzori. To su principi i oni su ograničeni mnogima “ako”. Ljudi se jezikom koriste bez pretjeranog razmišljanja o njemu, kao što i dišu ne misleći mnogo o plućima. Također, nerijetko objavljuju knjige, medijske napise i pišu objave na društvenim mrežama, ne misleći kakav će utisak ostaviti na one kojima šalju poruku i šta će tom porukom postići. Napokon, ljudi većinom misle na sebe pa je očekivano da će stariji govornici istrajavati u svojim navikama i uvjerenjima, ne razmišljajući o tome kakav uzor pružaju mladima. Ipak, ako ovaj tekst bar jednog govornika potakne na razmišljanje o jeziku i o tome kakvi smo uzori mladima, ako jednog čitaoca motivira da pročita knjigu, kupi knjigu, porazgovara s nekim ko dobro vlada standardnim jezikom ili potraži savjet prije nego što objavi knjigu, novinski članak ili tekst na društvenoj mreži – to je mala pobjeda.

Navike mlađih govornika zavise od okoline u kojoj stasavaju i uzora koje prihvaćaju. Među njih se ubrajaju i škola i stariji govornici, politike koje ohrabruju ili obeshrabruju upotrebu i učenje bosanskog jezika u školi, potom aktivisti koji promoviraju razne oblike oživljavanja srpskohrvatskog standarda itd. Politike koje ohrabruju učenje bosanskog jezika u školi važne su u dijaspori. One koje obeshrabruju učenje i upotrebu bosanskog jezika u školi čine to zabranjivanjem naziva jezika, komplikacijama pri pravljenju svjedodžbi, forsiranjem naziva BHS u službenoj upotrebi i miješanja normi u neslužbenoj itd. Mladi govornici su budućnost jezika i korisno je i za njih i za jezik da na vrijeme djelujemo na njihovu svijest o važnosti maternjeg jezika i korisnosti poznavanja njegove standardne inačice. Važno je da im omogućimo kvalitetne uvjete za obrazovanje i da im osiguramo kvalitetne i uzorne jezičke resurse (književnost, medije, stripove, filmove), kojima će nenametljivo usvajati znanje o poželjnoj upotrebi jezika, pogotovo standardnog jezika.

A šta je u standardnom jeziku poželjno, o tome će biti riječi drugom prilikom. Hvala na čitanju.

Do sljedećeg teksta, pozivam vas da čitate moj blog, dijelite tekstove sa svojim poznanicima i, svakako, pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.

Preuzmite i moju knjigu Pragmatički aspekti romana Ponornica Skendera Kulenovića potpuno besplatno ovdje.