(Jeanette Sakel, Study skills for linguistics, Routledge, London & New York, 2009, xiv + 180 str.)

Knjiga Study skills for linguistics Jeanette Sakel objavljena je u okviru serije Understanding Language, moćne edicije jezičkih priručnika koju uređuju neupitni lingvistički autoriteti Bernard Comrie i Greville Corbett. Prema samoopisu na početku knjige, “serija Understanding Language pruža pristupačne, ali autoritativne uvode u glavne teme lingvistike. Idealne za studente s malo ili nimalo prethodnog znanja iz lingvistike, sve knjige pažljivo objašnjavaju osnove, s naglaskom na razumijevanje ključnih pojmova, a ne na zagovaranje određene teorijske pozicije”. Druge knjige u seriji imaju predvidljive naslove, na kakve smo manje-više navikli: Uvod u… – fonologiju, morfologiju, sintaksu, semantiku, pragmatiku… U takvu nizu neobično izgleda knjiga posvećena praktičnim vještinama potrebnim za studiranje. Međutim, ako se dublje razmisli, postaje razvidno da bez posjedovanja studijskih vještina i nećemo postići nešto značajno u disciplinama u koje nas mogu uputiti ostale knjige iz spomenute serije.

Knjiga je nedvosmisleno namijenjena onima koji studiraju lingvistiku ili razmišljaju o tome da je studiraju. Autorica to u predgovoru eksplicitno naglašava:

“Moj cilj je da vas pripremim za univerzitetski kurs lingvistike i da vam dam sigurnost da znate kako napredovati i postići dobre rezultate na studiju. Još ambicioznije, nadam se da će vam ova knjiga služiti kao priručnik tokom cijelog studija – knjiga koju ćete povremeno uzimati u ruke kada dođete do važnih prekretnica, poput prvog ispita, pisanja eseja, provođenja vlastitog empirijskog istraživanja ili pisanja prijava za posao.” (str. x)

Autorica Jeanette Sakel profesorica je lingvistike na Univerzitetu Zapadne Engleske u Bristolu. Područja ekspertize su joj učenje i poučavanje jezika, jezički kontakt, tipologija i jezici starosjedilaca Amerike. Uredila je više knjiga iz tih oblasti, a osim knjige o kojoj govorimo objavila je i Linguistic Fieldwork (u koautorstvu s Danielom Everettom, Cambridge University Press, 2012). Od 2013. godine uređuje Youtube kanal Language at UWE (https://www.youtube.com/@LanguageatUWE/videos).

Knjiga sadrži trinaest poglavlja, koja se mogu čitati po redu, a mogu i prema preferencijama čitatelja. Osim njih, opremljena je “standardnim” metatekstovima i dodacima, među kojima su: popis slika, popis tabela, predgovor, zahvale, popis skraćenica, popis referenci, glosar, registar jezika i predmetni registar.

Struktura poglavlja odražava usmjerenost ne primjenu i brzo čitanje. Poglavlja počinju najavom sadržaja (In this chapter), a završavaju preporukama za dalje čitanje i, nažalost, endnotama. Između njih je glavni sadržaj poglavlja, podijeljen na manje cjeline, numerirane i označene potcrtanim podnaslovima. U unutrašnjosti poglavljâ povremeno se navode vježbe, vizuelno istaknute, tako da se ne mogu pomiješati s glavnim tekstom i mogu se lahko preskočiti, ukoliko čitaocu u datom trenutku nije do vježbanja.

Prvo je poglavlje “Introduction” (str. 1–9). U njemu se ističe multiperspektivnost lingvistike, njena podjela na poddiscipline, prožimanje s drugim disciplinama, razlikovanje teorijske i primijenjene lingvistike, među kojima, naravno, granica nije uvijek stroga i jasna. Potom se na veoma jednostavan način predstavljaju sociolingvistika, psiholingvistika i lingvistička tipologija, kao tri reprezentativne lingvističke poddiscipline. To je potpuno prikladno za uvod ili uvod u uvod, jer, kako kaže autorica, “umjesto da pruži potpuni pregled lingvistike, cilj je ove knjige da vas opremi osnovnim vještinama koje su vam potrebne za uspješno studiranje” (str. 3).

Što se tiče vještina, o njima i studenti i profesori uglavnom manje razmišljaju (osim profesora metodike nastave), a ustvari su one ono što se ugrađuje u studenta kao osobu. Studenti započinju studij s različitim predznanjem i pripremom, a profesori uglavnom imaju očekivanje da svi ipak već znaju neke stvari. Naravno, da zastanemo na bosanskohercegovačkom kontekstu, nije vjerovatno da je student koji je završio frizersku ili ekonomsku školu bio jednako izložen jezičkim sadržajima kao učenik koji je završio gimnaziju pa vjerovatno neće imati istu početnu poziciju u vezi s poznavanjem terminologije ili metodologije, ali ne znači da sve osobine ne treba razviti, bilo na nastavi, bilo samostalno. Mnoge vještine koje se usvajaju na studiju jezika mogu se primjenjivati i u drugim oblastima (pisanje eseja, pronalazak literature, istraživanje teme…), pa i poslije studija. Autorica navodi primjer prezentacije kao aktivnosti koja ima mnogo sličnosti s govorom na vjenčanju ili intervjuom za posao.

Pred kraj prvog poglavlja autorica kratko najavljuje sadržaj ostatka knjige i podsjeća na to da student mora imati svijest o sebi i svojim interesima, razmišljati, propitivati te se truditi da vještine u čiji razvoj ulaže nečemu služe. “Postoje dva ekstrema u načinu na koji možete pristupiti studiju: slijediti isključivo vlastita interesovanja, zanemarujući manje relevantne aspekte, ili pratiti jasan karijerni put, fokusirajući se na vještine koje vam pomažu da postignete određeni cilj” (str. 5). Autorica smatra da je najbolje kombinirati vlastita interesovanja i svijest o mogućnostima za razvoj karijere. “Ako uspijete spojiti svoje interese i resurse tako da tokom studija steknete raznovrsne vještine, imat ćete veće šanse da pronađete zaposlenje i da birate između različitih karijernih puteva nakon diplomiranja” (str. 5).

Drugo poglavlje “What is language?” (str. 10–22), kao i mnoga predavanja iz lingvistike, počinje pitanjem šta je jezik, a nastavlja se objašnjenjima zašto jezik nije jednostavno definirati. Tvrdi se da omogućava komunikaciju, ali se razvoj teme kreće u smjeru razmatranja različitih kanala putem kojih se obavlja jezička interakcija (govor, pisanje, znakovni jezici, čak i misli…) te osvrta na pitanje arbitrarnosti jezičkog znaka. Zatim se u priču uvodi postojanje tonskih i ugroženih jezike te problematizira broj jezika u svijetu, uz ukazivanje na granične slučajeve (slični jezici, jezici međusobno razumljivi samo u pisanom obliku, varijante poput britanskog i američkog engleskog, jezici na rubu izumiranja…). Uvodi se razlika između preskriptivnog i deskriptivnog pristupa jeziku, uz usvajanje pomirljiva stava da se deskriptivni koristi u knjigama u kojima se opisuje jezik kakav jest, a preskriptivni u knjigama namijenjenim poboljšanju jezičke kompetencije govornika.

Na kraju poglavlja je sažetak sadržaja, u kome se također ne nudi nikakva definicija jezika. Izbjegavanje definicija osnovnih pojmova nije neobično u lingvističkim knjigama. U ovoj knjizi većina važnijih definicija navodi se u glosaru na kraju. Što se tiče definicije jezika, nema je ni u glosaru, ali autorica daje niz prijedloga za dalje čitanje, uz napomenu da određenje jezika često zavisi od gledišta.

Poglavlje “Sounds” (str. 23–32) predstavlja kratki uvod u fonetiku i fonologiju. Ugrubo obuhvaća sljedeće teme: govorni jezik, razlike između zvukova, Međunarodni fonetski alfabet (IPA alfabet), samoglasnike, suglasnike i foneme. Značajan prostor posvećuje se Međunarodnom fonetskom alfabetu i njegovu značaju za studij, ali bez pretjerivanja: “Možda ćete morati naučiti određeni dio IPA simbola tokom studija. Mnogi lingvisti ne koriste redovno ni taj osnovni skup simbola, a kamoli čitav IPA sistem. Za mnoge je dovoljno da prepoznaju IPA transkripciju kada je vide i da znaju gdje mogu pronaći dodatne informacije o izgovoru” (str. 25). Objašnjeno je funkcioniranje vokalskog “trougla” (koji je ustvari četverougao), različite podjele konsonanata, osnove strukture sloga i pojam fonologije.

Sljedeća su poglavlja “Word classes” (str. 33–45), “The grammar of words” (str. 46–60), “Clauses and sentences” (str. 61–70) i  “Meaning and discourse” (str. 71–77). Poglavlja slična sadržaja i naslova logično slijede nakon poglavlja o fonetici i fonologiji u većini uvoda u lingvistiku. U njima se mnogo prostora posvećuje opisu osnovne terminologije (riječ, vrste riječi, otvorene i zatvorene klase riječi, imenice, glagoli, pridjevi, prilozi…; morfemi, afiksi, gramatičke kategorije, fleksija, derivacija…; red riječi, fraze, subjekt, objekt, predikat, semantičke uloge, pitanje, negacija, koordinacija, subordinacija…; leksičko značenje, polisemija, homonimija, sinonimija, antonimija, hiponimija, inferencija, propozicija, presupozicija, kontekst, pragmatika, koherencija, kohezija, diskurs…). Sudeći po sadržaju ovih poglavlja, koji je izrazito teorijski, moglo bi se zaključiti da je poznavanje terminologije najvažnija od vještina potrebnih za studij. To možda i jest tako, ali čitalac koji pretpostavlja da se riječ vještina odnosi na nešto što se primjenjuje praktično ima razloga da se osjeća iznevjerenim. Jedina praktična vještina predstavljena u četirima prethodnim poglavljima jeste troredno predstavljanje gramatičke strukture primjera na stranim jezicima (glosiranje) (str. 52).

Značajnije predstavljanje praktičnih vještina počinje tek od osmog poglavlja – “Understanding approaches to language: Theory and practice” (str. 78–84). Najprije se spominje vještina evaluiranja istraživanja, naprimjer u situaciji kada se susretnemo s različitim mišljenjima o lingvističkim temama. Evaluiranje nužno vodi do kritičkog mišljenja, koje dalje vodi do formiranja vlastitih stavova. Autorica navodi primjer medijskih izvještaja o amazonijskom jeziku pirahã, koji je opisao Daniel Everet, ustvrdivši, između ostalog, da se taj jezik ne odlikuje svojstvom rekurzivnosti. Ideja o nepostojanju rekurzivnosti u nekom ljudskom jeziku snažno je odjeknula u naučnoj javnosti, a jedan od glavnih razloga za tako snažan odjek bila je činjenica što teoriju da se svi ljudski jezici odlikuju svojstvom rekurzivnosti zastupa Noam Chomsky (uz koga, naravno, uvijek idu sljedbenici) te da je to jedna od glavnih razlika između ljudskog jezika i životinjskog općenja. Chomsky je teoriju o univerzalnoj gramatici gradio još od pedesetih godina 20. stoljeća, proširivao je, nadograđivao ili sužavao, ukoliko bi neki podaci bili opovrgnuti. A vremenom su sve više bili opovrgavani, jer su se u analizu uključivali jezici posve različiti od engleskog, koji je bio prvo u šta je Chomsky gledao i na čemu je zasnivao hipoteze. U posve pojednostavljenu narativu koji nam autorica predstavlja, do početka 21. stoljeća rekurzija je ostala manje-više jedino što je u ljudskim jezicima univerzalno. Debata Chomsky – Everett ovdje se koristi kao dobar primjer da se ustanovi razlikovanje između hipoteze i teorije: hipoteza je ideja koju tek treba testirati i potvrditi, a kad se potvrdi, onda može postati teorija. Podaci iz jezika pirahã još se provjeravaju, provjeravaju se i drugi jezici, debata još nije završena, ali je teorija o univerzalnosti rekurzivnosti oborena ili u najboljem slučaju dobro poljuljana.

Debatu Everetta i Chomskog autorica koristi i da prikaže razliku u metodološkim pristupima “odozgo ka dolje” (radije bismo rekli deduktivnim), kakav pripisuje Chomskom, i “odozdo ka gore” (radije bismo rekli induktivnim), kakav prakticira Everett. U prvima se uspostavlja hipoteza, pretpostavka, a onda se provjerava na jezičkom materijalu, dok se u drugima prvo opisuju jezici pa se onda kompariraju i na osnovu uočenih sličnosti i razlika izvode hipoteze i generalizacije. Za razvoj nauke bitna su oba pristupa.

U nastavku poglavlja ukazuje se na razlike između teorijske i deskriptivne lingvistike. Korisna je napomena da prilikom opisa jezika moramo izbjegavati terminološku pristranost, odnosno ne tražiti i ne prepoznavati u svim jezicima iste kategorije kakve su u našem maternjem jeziku, starogrčkom, latinskom, sanskrtu i sl. Takva pristranost bila je velika mahana tradicionalne gramatike, a njeni se tragovi i danas mogu pronaći u školskom sistemu. Navodi se primjer preskriptivnog pravila da se u engleskom jeziku ne treba upotrebljavati podijeljeni infinitiv (treba, naprimjer: to go boldly, ne: to boldly go). To se pravilo razvilo pod utjecajem latinske gramatike.

Pred kraj poglavlja autorica postavlja pitanje koliko se može vjerovati onome što objavljuju mediji i istraživači te upućuje na oprez:

“Slika je složena, jer postoji mnogo različitih činilaca koje treba imati na umu. Istraživači mogu raditi unutar određenog teorijskog okvira ili paradigme, što može utjecati na njihovo viđenje podataka koje proučavaju. Također, može postojati debata o određenom pitanju, a istraživači mogu imati potpuno različita mišljenja o tumačenju jezičkih podataka.

Osim toga, podaci mogu biti predstavljeni selektivno, tako da se ističu samo oni koji jasno potvrđuju (ili opovrgavaju) neku teoriju. Ili su podaci mogli biti prikupljeni na način koji unaprijed podržava određenu teoriju.” (str. 83)

U devetom poglavlju “Research methods: Collecting, analysing and presenting data” (str. 85–98), koje je od svih najviše posvećeno praksi, osvjetljavaju se putevi kojima se može poći u istraživanju i načini na koji se istraživanjima može pristupiti. Konkretno se razmatraju postavljanje istraživačkog pitanja, metode istraživanja, prikupljanje podataka o jeziku, predstavljanje rezultata, upotreba podataka te etička načela u istraživanju.

Početak istraživanja je ideja za istraživanje. U početku istraživač može imati jasno definirano pitanje na koje traži odgovor, ali ono što traži u početku može biti i sasvim maglovito. Nakon “ulaska u temu” i upoznavanja s njom putem literature i podataka, iskristalizirat će se pitanja i pravci daljeg istraživanja.

Podaci se u lingvistici prikazuju u obliku brojeva, tablica, grafikona, korpusa i sl. Korpusi su uređene zbirke jezičkih podataka koje se mogu istraživati. Autorica ponovo posebnu pažnju posvećuje opisivanju trorednog glosiranja podataka iz stranih jezika, gdje se u prvom redu predstavljaju primjeri (podaci) iz izvornog jezika, u drugom redu “prijevod” morfem za morfem, a u trećem prijevod na jeziku na kome se piše tekst u kome se primjer navodi.

Do podataka se dolazi različitim metodama i postupcima, koji trebaju biti opisani prilikom prezentacije rezultata, kako bi drugi, ukoliko žele, mogli ponoviti istraživanje i provjeriti rezultate. Autorica navodi razliku između kvalitativnih i kvantitativnih istraživanja i ilustrira ih primjerom istraživanja upotrebe oblika prošlog vremena u jeziku djece. U kvalitativnom će se istraživanju, naprimjer, pratiti govor jednog djeteta nekoliko mjeseci i analizirati kako govori o prošlosti, a u kvantitativnom će se kratkotrajno ispitivati, naprimjer, stotina djece različita uzrasta.

“U kvantitativnoj studiji možemo imati širu sliku o tome kako djeca koriste prošlo vrijeme. Ako postoji jasan obrazac, možemo pretpostaviti da će isti obrazac važiti i za drugu djecu koja nisu testirana u našem istraživanju. Međutim, ne možemo znati da li naši rezultati zaista pokazuju kako pojedinačna djeca usvajaju prošlo vrijeme niti zašto djeca usvajaju te oblike baš na taj način. U kvalitativnoj ćemo studiji, s druge strane, moći ustanoviti kako jedno ili nekolicina djece usvajaju prošlo vrijeme i analizirati različite faze njihova jezičkog razvoja. Međutim, takvi se rezultati ne mogu generalizirati i smatrati da vrijede za svu djecu. Takvi su podaci relevantni za tu studiju slučaja.” (str. 88)

Najcjelovitiji uvid u problem može pružiti kombiniranje kvalitativnog i kvantitativnog pristupa, tzv. triangulacija. Prilikom pripreme za veće istraživanje korisno je provesti malo, pilot istraživanje, naprimjer na samo jednom ispitaniku, s ciljem da se isprave eventualni propusti i daju dodatna pojašnjenja ili potpitanja.

Značajan prostor u ovom poglavlju autorica posvećuje načinima prikupljanja podataka, kao što su snimanje govornog jezika, intervjui i elicitacija, introspekcija, upitnici, eksperimenti i kvantitativna analiza korpusa. Korektno se predstavljaju njihove prednosti i nedostaci te sugeriraju načini kombiniranja različitih načina prikupljanja podataka radi dobijanja pouzdanijih rezultata. Primjenu metoda usput ilustrira na primjerima poput zamišljenog studentskog istraživanja u kome se istražuje govor dvojezičnog kolege ili različite upotrebe jezika kod muškaraca i kod žena.

Osvrnut ćemo se samo na snimanje govora. Snimanje govora za studentske potrebe danas se može obaviti i dobrim telefonom, ali treba znati odabrati okruženje bez pozadinske buke i ometanja. Ukoliko nas zanimaju gestikulacija, grimase i sl., treba znati da će se to izgubiti na audiosnimku pa je videosnimak svakako prikladniji. Treba imati na umu da prisustvo istraživača može djelovati na način izražavanja ispitanika, da se ispitanik neće izražavati spontano, “uljepšavat” će odgovore, da zvuči standardnije, iako to nije cilj istraživanja (tzv. observer’s paradox). Za ovo se u knjizi daju dva savjeta: ostaviti ispitanicima dovoljno vremena da se opuste i koristiti se uređajima kao što su pametni telefoni, čije je prisustvo na stolovina svakako uobičajeno. Snimanje ispitanika bez njihova znanja podliježe pitanjima etičnosti, o kojoj nema pregovora. Snimljene podatke dalje valja transkribirati. Transkripcija je u svakom slučaju mukotrpna, a može se raditi ručno ili uz pomoć softvera. Autorica ukazuje na softvere Transcriber i ELAN.

Veoma važno za svako istraživanje koje se vrši u kontaktu s ljudima jeste istraživačka etika. Ona se u različitim sredinama može različito shvaćati i sprovoditi, ali njena je suština u sljedećem: ljudi s kojima radimo ne smiju biti ni na koji način ugroženi, stavljeni u nepovoljan položaj ili dovedeni u rizik, moraju biti tretirani pravedno, njihovo sudjelovanje u istraživanju mora biti dobrovoljno, ako žele biti anonimni, to im treba osigurati, a ako žele biti priznati i imenovani, i to im treba omogućiti. Može se razmotriti plaćanje sudjelovanja u istraživanju ili davanje poklona u zamjenu za sudjelovanje (pada mi na um primjer istraživanja upotrebe jezika u SMS porukama kod djece koja stječu prva iskustva u korištenju mobitela: u zamjenu za roditeljsku dozvolu za uvid i korištenje podataka, djeca dobijaju na poklon – telefon /usp. Josie Bernicot, Olga Volckaert-Legrier, Antonine Goumi, Alain Bert-Erboul, “SMS experience and textisms in young adolescents: Presentation of a longitudinally collected corpus”, u: Louise-Amélie Cougnon i Cédrick Fairon, SMS Communication: A linguistic approach, John Benjamins Publishing Company, Amsterdam, Philadelphia, 2014, str. 33/). Ispitanici se u svakom trenutku mogu povući iz istraživanja.

Za snimanje govora mora se tražiti dozvola. A to može izazvati spomenuti istraživačev paradoks. Sudionici u istaživanju mogu osjećati napetost jer se snimaju pa govoriti neprirodno. Autorica navodi mogućnost da se s ispitanicima sklopi dogovor da će biti snimljeni, naprimjer, “u nekom trenutku u sljedeća dva dana”. Onda se mogu snimiti potajno, bez najave, a odmah nakon snimanja treba ih obavijestiti da su snimljeni. Tako se, prema mišljenju autorice, mogu pomiriti etika i izbjegavanje istraživačeva paradoksa.

Etika nije “zapadnjačka novotarija” niti nepotrebno dosađivanje i formalizam, kako se, prema mom dojmu, često doživljava. Svaki istraživač kome pada na pamet da postupi neetično treba imati na umu da šteta koju napravi takvim postupkom ne šteti samo njemu i njegovu istraživanju, nego cijeloj zajednici – i naučnoj i govornoj.

Deseto poglavlje “Assessment: Presenting your skills” (str. 99–108) posvećeno je postizanju dobrih rezultata u samostalnom radu, pisanju eseja i seminarskih radova, pronalaženju literature, prezentacijama te, napokon, postizanju dobrih ocjena na ispitima.

Studiranje, za razliku od obrazovanja u srednjoj školi, podrazumijeva samostalan rad. Za takav se rad od studenta očekuje sposobnost upravljanja vremenom, praćenje rokova, navikavanje na tehnologiju i okruženje. Za neke ciljeve korisno je i udruživanje (društvena mreža, čitalačka grupa), jer raditi samostalno ne znači nužno raditi sam. Redovno sastajanje s manjom grupom kolega te rasprava i razgovor o gradivu i programu mogu iznjedriti različita pitanja, pojašnjenja ili čak i nejasnoće, u vezi s kojima se pomoć može potražiti od profesora, koji će vjerovatno biti sretni zbog studentske znatiželje i angažmana. Za uspjeh u samostalnom radu autorica preporučuje i sljedeće: saznati šta se očekuje i biti dobro obaviješten, voditi dnevnik rokova i planirati proces učenja, kao i slobodno vrijeme, sarađivati s kolegama, pitati profesore za ono što nije jasno i, po potrebi, pohađati posebne obuke.

Za pisanje eseja preporučuje se dobra priprema: krenuti na vrijeme, istražiti temu, praviti bilješke prilikom čitanja – i više uputa koje se čitaocu mogu činiti suhoparne. Što se tiče izbora teme, autorica, na osnovu vlastitog predavačkog iskustva, primjećuje: “izbor teme u konačnici ne pravi veliku razliku, jer su sve teme podjednako ‘teške’, čak i ako neka na prvi pogled djeluje lakše. Ipak, entuzijazam s kojim pristupite temi može značajno utjecati na vašu ocjenu. Zanimljive i izazovne teme često donose bolje rezultate od ‘standardnih’ tema koje su već mnogo puta obrađene. Zato je obično dobra ideja biti kreativan pri odabiru teme” (str. 101).

U jedanaestom poglavlju “How to find out more about language” (str. 109–115) govori se o resursima za stjecanje znanja o studijskom predmetu. Za istraživanje teme najbolje su knjige i članci, ali ako za neku specifičnu temu “nema literature”, onda se može istraživati malo okolo i pripremiti se za vlastito istraživanje. Autorica navodi primjer teme upotrebe zamjenica u bristolskom engleskom. Ako baš nema knjige o tome, može se pronaći dosta podataka o upotrebi zamjenica općenito, upotrebi zamjenica na jugozapadu Engleske, poslušati snimak pokojeg govornika bristolskog engleskog… – i nastaviti istraživanje.

Terminologija se može učiti iz rječnika, udžbenika, ali i pomoću savremenih aplikacija. Savjetuje se formiranje vlastite baze termina i povezivanje novih termina s već poznatima. Bez poznavanja terminologije ne može se vladati gradivom.

U nastavku se predstavljaju osnovne vrste akademskih publikacija s kojima se student susreće, kakvi su udžbenici, članci u časopisima, istraživačke monografije i uređeni zbornici. To su primjeri pouzdanih publikacija, jer se ne objavljuju bez kontrole, podvrgavaju se recenzijama kolega, često anonimnim. Neki su tekstovi namijenjeni široj publici i nije lahko procijeniti njihovu pouzdanost, jer nema garancija da su kontrolirani (recenzirani). Takvi materijali, naprimjer, Wikipedija, blogovi, edukativni Youtube kanali ili TED Talks mogu biti dobro mjesto za početak, za blago upoznavanje s temom, ali ne i referenca za esej koji se predaje za ocjenu ili objavljivanje. Autorica skreće pažnju na besplatne knjige i časopise. Neki od njih su veoma kvalitetni, ali neki su tzv. predatorski časopisi, u kojima se objavljuju nekontrolirana istraživanja, ne provodi se postupak recenziranja i kojima se ne smije vjerovati. Naglašavamo, sve što je besplatno ne mora biti loše.

Student mora stalno raditi na svom razvoju i usvajanju lingvističke terminologije i vještina, a to može postići zahvaljujući svim resursima koji su dostupni u biblioteci ili na internetu, potom u zajedničkim aktivnostima, konferencijama ili spajanjem učenja i istraživanja sa svakodnevnim životom (naprimjer, za vrijeme doručka analizirati rečenice s kutije žitarica koje jede). Napredovanje ne može prestati.

Do kakvog se posla može doći sa studijem lingvistike, veliko je pitanje koje sebi postavljaju i studenti i njihovi bližnji. Odgovore djelimično nudi jedanaesto poglavlje knjige – “Careers: What to do with linguistics and how to get a job” (str. 117–126). Činjenica je da lingvistika nije uska specijalnost i vještine koje se stječu na studiju mogu nas osposobiti za različite karijere. Autorica navodi popis zanimanja koji je sakupio jedan njen student:

“izvršni savjetnik za marketing, autor reklamnih tekstova (copywriter), arhivist, pisac prijava za finansijska sredstva, kompjuterski lingvist, urednik ili lektor, anotator podataka, diplomatski službenik za politiku, urednik, saradnik u uredništvu, nastavnik jezika kao drugog i stranog, forenzički lingvist, službenik za informiranje, tumač, novinar, predavač, leksikograf, urednik tematskih sadržaja u časopisu, istraživač tržišta, marketinški stručnjak, menadžer odnosa s medijima, pisac političkih govora, lektor, bibliotekar, službenik za odnose s javnošću, radijski producent, profesor u srednjoj školi, voditelj društvenih mreža, socijalni istraživač, analitičar govora, logoped, pisac tehničkih tekstova, advokat za zaštitu žigova i intelektualne svojine, prevodilac, pisac sadržaja za internetske stranice…” (str. 118)

Popis može varirati i biti duži ili kraći na različitim tržištima rada. Preporuka je da se razne karijere isprobaju još tokom studija, jer to stvara iskustvo, priliku za bolje odabiranje vlastitog puta i prednost na tržištu nakon završenog studija.

Vještine koje se naročito njeguju i stječu tokom studija lingvistike, kao što su učinkovita komunikacija, analitičko i kritičko razmišljanje, vještina prezentacije i timski rad, mogu biti korisne u svakom obliku karijere. Prema nekim izvještajima, poslodavci takve vještine više cijene kod početnika, jer se teže stječu, dok će se stručne vještine u svakom slučaju razviti na poslu. Osim toga, među prenosivim vještinama su i samostalni rad, upravljanje vremenom i rokovima, pisanje eseja (koherentnih tekstova). Uz to se podrazumijevaju i opće intelektualne vještine poput apstraktnog razmišljanja, obrade informacija, oblikovanja argumenata, evaluacije tuđih argumenata, analize podataka, izvođenja dokaza te prihvaćanje i razumijevanje novih sistema. Jedna od najvažnijih vještina je umrežavanje.

Autorica daje niz savjeta koji studenta mogu naročito pripremiti za buduću lingvističku karijeru. Naprimjer, za karijeru logopeda dobro je još za vrijeme studija volontirati na poziciji koja se tiče tog posla. Za karijeru nastavnika dobro je gledati druge obuke ili kurseve, kao i poučavati druge studente. Vlastiti blog dobra je referenca za poslove u novinarstvu i marketingu i sl. Poglavlje se završava kratkom uputom o pristupu pisanju CV-a i intervjuu za posao.

Završno poglavlje knjige je “Personal development” (str. 127–131). U njemu autorica podsjeća na vještine koje se stječu tokom studija lingvistike koje služe vlastitom razvoju studenta. Među njima su sposobnost refleksije o vlastitoj i tuđoj upotrebi jezika, sposobnost evaluacije i propitivanje stavova prema ljudima, jezicima i dijalektima, dobro vladanje stilskim nijansama u izražavanju, upoznavanje s mnoštvom jezičkih varijeteta, sposobnost biranja odgovarajućih izraza u odgovarajućim kontekstima te otvorenost ka jezičkoj raznolikosti.

Knjiga Study skills for linguistics Jeanette Sakel može biti dobar pomoćni udžbenik za opću lingvistiku, kao i odličan uvod u predmet za one koji se ne žele baviti lingvistikom profesionalno, tj. kao izvor općeg znanja o lingvistici. Može poslužiti kao dobar vodič za potrebe karijerne orijentacije onima koji završavaju srednju školu i razmišljaju o studiju lingvistike. Iako sadrži mnogo dobrih informacija o metodologiji lingvističkih istraživanja, nije dovoljna da bude glavni ili jedini udžbenik za metodologiju. Sadrži mnogo uputa i savjeta i, što je veoma važno, poziva na oprez. Vjerujem da će najbolje rezultate polučiti ako je student pročita neposredno prije studija ili na samom početku, kako bi stekao uvid u ono što ga čeka, napravio samoprocjenu i isplanirao strategiju daljeg učenja i rada. Osim studentima, knjiga može naročito koristiti mlađim nastavnicima i istraživačima svih uzrasta, kao i svim lingvističkim entuzijastima.

Posebna vrijednost knjige su vježbe. Budući da knjiga u samom naslovu, a većinom i u tekstu, stavlja fokus na vještine, ne samo na znanje, ona – što je veoma važno – upozorava da nema razloga da vještine smatramo nečim što se podrazumijeva, već da u njih treba ulagati.

***

Hvala na čitanju. Čitajte i dalje moj blog, preporučite tekstove svojim poznanicima i pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.