(David Crystal, Just a phrase I’m going through: My life in language, Routledge, London & New York, 2009, 285 str.)
Dobronamjerni sagovornici mladim ljudima često znaju udijeliti savjet da ako žele biti uspješni, treba da čitaju biografije uspješnih ljudi. Autobiografija Davida Crystala zabavnog naslova Just a phrase I’m going through: My life in language (‘Samo fraza kroz koju prolazim: Moj život u jeziku’) veoma je dobro “životno” štivo za sve, a naročito za one koji se žele baviti lingvistikom.
Britanski lingvist David Crystal (rođen 1941. godine) jedan je od najistaknutijih savremenih lingvista. Autor je preko stotinu knjiga, a neke od njih prevedene su i na srednjojužnoslavenske jezike (Enciklopedijski rečnik moderne lingvistike /preveli Ivan Klajn i Boris Hlebec, Nolit, Beograd, 1988/, Kembrička enciklopedija jezika /preveli Gordana Terić i dr., Nolit, Beograd, 1995/, Smrt jezika /prevela s engleskog Aleksandra Bajazetov-Vučen, Biblioteka XX vek, Knjižara Krug, Beograd, 2003/, Internetska lingvistika: priručnik za studente /preveo Goran Drinčić, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012/).
U autobiografiji Crystal u 19 poglavlja (osim prologa i epiloga) opisuje svoje lingvističke avanture i doživljaje na duhovit, zabavan, a istovremeno poučan način. U knjizi je i značajan broj fotografija, a u svakom je poglavlju izdvojen i antrfile (panel) u kome je zaseban kraći tekst s naslovom koji počinje sa Lingvist kao…, a završava sa detektiv, muzičar, historičar, glumac, poduzetnik, doktor, plesač, urednik, terenski radnik, leksikograf, revolucionar i sl. Sam popis naslova panela mami na čitanje, jer jasno ističe mogućnosti da lingvist može biti mnogo toga, a ne samo nastavnik, što je, nažalost, uobičajena predstava i bosanskohercegovačkog tržišta rada i školskog sistema.
Autor se u prologu (str. 1–5) sjeća prilike kada je bio pozvan da održi predavanje o jezičkom hendikepu na Trinity Collegeu u Dablinu 1981. godine. Sedmicu dana prije dogovorenog dana predavanja desio se teroristički napad upravo u učionici u kojoj je planirano da se predavanje održi. Pucano je na predavača, koji je ozbiljno ranjen u noge. Nakon velikog premišljanja hoće li odgoditi svoje predavanje, Crystal je odlučio da ga ipak održi prema planu. Razlozi koji su prevagnuli u korist takve odluke bili su raznoliki: profesionalnost, pojačano osiguranje nakon prethodnog incidenta, očekivana mnogobrojna publika, pretpostavka da IRA nije glupa, činjenica da je napola Irac, da je katolik i, presudno, da predavanje organizira profesorica koja je časna sestra. Predavanje je održano bez zbiljskog napada, ali su se tokom predavanja ogromna vrata sale dva puta otela kontroli i zatvorila uz tresak, koji je uzrokovao da se slušaoci sakriju pod klupe, predavač za govornicu, a pripadnik specijalne jedinice u civilnom odijelu oba puta munjevito posegne za oružjem. Prolog završava autorovom mišlju koju je imao dok se drugi put spuštao za govornicu: “Mora da postoji lakši način da se zarađuje za život!”, i obraćanjem “onome ko može čuti njegove misli”: “Šta se, zaboga, dešava? Kako sam ovdje završio?” Ostatak knjige nudi djelimične odgovore.
Prvo poglavlje “Being a linguist” (str. 6–15) bavi se pitanjem kako se postaje lingvistom, ne baš kako je to autor postao. Najprije se ukazuje na raširenu zabludu da ljudi lingvistima često nazivaju one koji znaju više jezika (poliglote). Potom se u veoma nadahnutu tekstu protkanu mnogim igrama riječi pokušava odgovoriti na pitanje šta je jezik, šta lingvistika, kako se jezik proučava. Doslovno svaki redak vrijedan je čitanja i citiranja i vjerujem da je to jedan od najpoticajnijih uvoda u lingvistiku koji se može zamisliti. Navest ćemo nekoliko odlomaka na osnovu kojih se može steći uvid u “duh” teksta:
“Biti lingvist, u mom smislu riječi, očigledno ne znači da ste naučili mnogo stranih jezika. Ali znači da ste zainteresirani za njih. Za svih 6.000 i više jezika. Za sve jezike koji su ikad postojali ili bi mogli postojati. Ne, zainteresiran je preblaga riječ. Kada zagazite u lingvistiku, na kraju vas jezici opčine, zarobe, obuzmu. Oni su svuda oko vas (sve više u ovom sve multikulturalnijem svijetu), i njihovi glasovi, riječi i rečenice stalno privlače vašu pažnju. Okruženi ste neprekidnom jezičkom simfonijom. Ne možete izbjeći da slušate, analizirate, razmišljate, uspoređujete, kontrastirate, pravite bilješke. Oduševljavate se raznolikošću samog zvuka jezika.” (str. 7)
“Oni (tj. lingvisti, H. B.) uživaju u raznolikosti lokalnih naglasaka i dijalekata. Fascinirani su fenomenom svakodnevnih promjena u jeziku. Sretno plivaju u toplom moru stranih jezika, i što su egzotičniji, to bolje. Proučavaju gornje šupljine tijela kako bi otkrili njihove fonetske mogućnosti. Zadivljeni su, poput svih ostalih, samouvjerenošću djeteta koje uči jezik, a zatim pokušavaju razumjeti kako se ta sposobnost tako brzo razvija i šta je pošlo po zlu kada se ne razvije.
Proučavaju kako jezik mora biti predstavljen u mozgu. Pokušavaju otkriti šta je zajedničko svim jezicima, uhvatiti suštinsku bit same ideje ‘jezika’. Nagađaju o jezičkoj prošlosti zajedno s historičarima i arheolozima i razmišljaju – posebno nakon čaše ili dvije – o tome kako su jezici mogli nastati. Nakon treće čaše razvijaju mišljenja o tome šta se možda dešava u načinu na koji komuniciraju ne-ljudi (non-human), pa čak i vanzemaljci. Nije im strano takvo razmišljanje. Lingvisti su bili angažirani kao konsultanti za vanzemaljske govorne oblike u Ratovima zvijezda (Star Wars). A iz Zvjezdanih staza (Star Trek) proizašli su gramatika i rječnik klingonskog jezika.” (str. 7–8)
Na kraju poglavlja autor najavljuje svoju priču.
U drugom poglavlju “A semilingual start” (str. 16–26) autor opisuje gradić Holyhead, mjesto u Južnom Walesu u kome je odrastao i u kome i danas živi, ukratko se osvrće na geografski položaj grada (velška luka s pogledom na Irsku) i obavještava čitaoce o svom djelimično irskom porijeklu. Ukazuje na odrastanje u multikulturalnoj i višejezičkoj sredini, što mu je omogućilo da stekne vještinu brze adaptacije na irske, velške i engleske kontekste i raspoznavanje nijansi jezičkog ponašanja. Preseljenje u Liverpool u desetoj godini autor smatra događajem koji mu je oduzeo “ključni period konsolidacije jezika”, jer, kako kaže, “rane tinejdžerske godine ključne su za razvoj vokabulara. To je vrijeme kada dijete istražuje ogroman broj jezičkih svjetova i gradi leksikon za razgovor o seksu, politici, muzici, TV programima (radiju, u moje vrijeme), seksu, stolariji, markicama, seksu, automobilima, brodovima, vozovima, avionima, seksu i još mnogim stvarima” (str. 23).
Terminom polujezičan (semilingual) iz naslova poglavlja Crystal opisuje svoj odnos sa velškim jezikom: to mu je maternji jezik, a nikad ga nije uspio savladati u potpunosti:
“U kasnijim godinama, godišnje posjete Holyheadu tokom praznika bile su dovoljne da održim vezu s jezikom, ali ne i da ga razvijem. (…) moj sljedeći bliski susret s velškim desio se tokom dodiplomskog studija u Londonu. Osjećajući potrebu za identitetom, upisao sam napredne časove na City Literary Institute. Pobožno sam kupovao Cymro u velškoj knjižari blizu Charing Cross Roada i nabavio rječnik kako bih razumio o čemu se radi. Kasnije (…), neočekivano sam se zatekao kako nekoliko mjeseci živim u bolničkom ozračju u kome se uglavnom govorio velški, gdje sam naučio mnogo medicinskog vokabulara. Još kasnije, kada sam dobio svoj prvi posao u lingvistici, bilo je to u Bangoru, gdje sam savladao stručnu terminologiju svog predmeta, lingvistike (ieithyddiaeth), na oba jezika. Tako sam postao fluentan u dječijim pjesmicama i lingvistici, ali ne mnogo više od toga. Kakva je to jezička sposobnost? Čini se da je termin ‘polujezičan’ prikladan.” (str. 23–24)
Takvu “polujezičnost” autor smatra vrijednim resursom velškog jezika. Kao govornik, prijatelj i zagovarač velškog jezika ulaže velike napore da uvjeri političke predstavnike da i polovičan velški mnogo doprinosi održanju tog jezika. “Pouzdan jezik može podnijeti sve vrste varijacija u dijalektu, stilu i kompetenciji. Uski purizam, koji negira život svemu osim jednoj tradicionalnoj varijanti, smrt je svakog manjinskog jezika. Jezik koji se bori za opstanak treba svaku pomoć koju može dobiti. Njegovi izvorni govornici trebaju prihvatiti sve koji pokažu interes za učenje, bez obzira na to hoće li ikada postati fluentni govornici” (str. 25–26). To je stav od koga bi i skrbnici savremenog bosanskog jezika mogli nešto naučiti, jer, iako bosanski nije ugrožen na način na koji je velški, zajednice u iseljeništvu svakodnevno se suočavaju s izazovom samozaborava i asimilacije.
Treće je poglavlje naslovljeno “New worlds” (str. 27–39) i u njemu Crystal opisuje otkrivanje novih svjetova, odnosno novih zanimacija u djetinjstvu. U ranom djetinjstvu (od četvrte godine) imao je priliku mnogo boraviti u stomatološkoj ordinaciji, gdje mu je majka radila kao recepcionerka. Zbližio se s čovjekom koji je izrađivao proteze i naučio mnogo o ustima i zubima. Tako se razvilo njegovo veliko zanimanje za fonetiku. Česte posjete kinu i biblioteci razvile su mu ljubav prema filmovima i čitanju. Posebna dječačka zanimacija bili su mu i stripovi, koje je, kao i mnogi, čitao kradom.
Vrijedi ponoviti jedan od autorovih zaključaka o bibliotekama, tužno aktuelan u savremenoj Bosni i Hercegovini: “Oni koji bibliotečkim uslugama prijete rezovima i zatvaranjima najbezumniji su među demonima” (str. 30).
Zaključak o stripovima također može biti poticaj za razmišljanje: “Oni koji osuđuju stripove kao loše za dječiju pismenost i usmeno izražavanje zaboravljaju njihovu izuzetno motivirajuću snagu” (str. 30).
Dirljivim opisima i biranim riječima autor se prisjeća kako je otkrio radio, klasičnu muziku, društvene igre (među njima i jezičke igre) te dramu – sve su to pojave koje su imale velik značaj u njegovoj kasnijoj lingvističkoj karijeri. Drami priznaje najveći utjecaj i s pravom uspoređuje posao glumca i predavača:
“Glumac mora pružati isti nivo izvedbe, iz noći u noć. Predavač mora činiti to isto, ali često iz sata u sat. Bilo je trenutaka kada sam morao poučavati šest ili sedam različitih razreda u jednom danu. To je šest ili sedam predstava koje treba osmisliti i izvesti. Ah, ali mogli biste reći, posao glumca je vrlo različit: on treba zabaviti, a ne educirati. Predavači ne moraju zabavljati. S tim se ne slažem. Po mom mišljenju, razred – ili bilo koja publika – treba napustiti predavanje osjećajući se i informirano i zabavljeno. Oni moraju uživati u tom iskustvu. Kako drugačije može doći do uspješnog učenja, ako nema uživanja? A ako predavač uspije potaknuti tu interakciju, rezultat je neizmjerno bolji.” (str. 34)
Važna razlika između predavača i glumca jeste u tome što se vještina predavanja obično podrazumijeva ili smatra urođenom. To uopće nije ispravno. “Ali tužna je činjenica da većina predavača nikada nije naučena kako predavati. (…) Kurs praktične retorike trebao bi biti obavezan element uvođenja svakog predavača” (str. 34). To je stav o koji svaki predavač i svaki obrazovni sistem trebaju ozbiljno uzeti u obzir.
Poglavlje “Liverpool school” (str. 40–54) govori o autorovu životu u Liverpoolu nakon desete godine, s naročitim fokusom na učenje engleskog i stranih jezika (francuskog, latinskog i klasičnog grčkog).
Već pri početku poglavlja “Extra-curricular acts” (str. 56–68) Crystal konstatira da je veći dio vremena onih koji se bave lingvistikom jednostavno – mukotrpni rad, kakav je, naprimjer, preslušavanje snimaka usmenog kazivanja, pregledanje teksta radi pronalaska primjera, sistematizacija i analiza odgovora dobijenih putem upitnika – sve s ciljem da se otkriju pravilnosti ili pojedinačne pojave. Postavlja pitanje šta nas to priprema za takve napore i nabraja potencijalne “sumnjivce” u njegovu životu. Je li to vožnja bicikla, planinarenje, sekcija školski kadeti, izviđači, crkvena organizacija, sviranje klarineta i saksofona, članstvo u bendu, rad u trgovini na odjelu za slaninu subotom poslijepodne (“To vas sigurno kvalificira za nešto u lingvistici, ali nisam siguran za šta tačno” /str. 66/) ili za šankom na trajektu (gdje je naučio prodavati stvari na tri jezika). Je li to uređivanje časopisa svećeničkog reda ili pisanje priča za objavljivanje u novinama? Na to pitanje nema konkretna odgovora, već se implicira da nas oblikuju sva iskustva.
Izdvojit ću dva autorova zapažanja koja se čitaocima mogu činiti korisnima i primjenljivima u vlastitom životu. Prvo se tiče pisma koje je poslao uredništvu utjecajnih novina u kome je kao građanin, korisnik, iznio mišljenje o željezničkom prijevozu. Nakon što je dao pristanak da se pismo objavi, vidio je da je u novinama objavljena samo jedna jedina rečenica. To mu je, kako kaže, usadilo veliko nepovjerenje prema urednicima – koje nije potpuno prevladao ni do dan-danas.
Poučan je i osvrt na prvi pravi susret s filologijom, koji se desio putem knjige The History and Origin of Language Abrahama S. Diamonda. Knjiga mu je u pravom smislu riječi “otvorila oči”, no kada ju je čitao mnogo godina kasnije, shvatio je da su njene postavke često bile “razočaravajući amaterske” (str. 65).
U poglavlje “Learning, and not learning, about language” opisuju se prvi autorovi semestri na fakultetu (University College London). Naglašava se osjećaj poštovanja prema univerzitetu, koji je ustvari poštovanje prema znanju, potom velika raznolikost ljudi koji se susreću na univerzitetima i spremnost da se drugi tretiraju kao jednaki. Tu je i nezaobilazna studentska besparica, uklapanje u društvo i studentski život.
Što se tiče učenja, mogu se povući mnoge paralele između Crystala i savremenih brucoša filoloških studija. Ističu se neatraktivni predmeti na prvoj godini, knjige neprilagođene stepenu znanja studenata te nespremnost brucoša za previše apstraktno mišljenje, što može dovesti do razočarenja.
Posebnu potištenost izazvao je odgovor profesora na pitanje kako se neka riječ izgovarala na staroengleskom. Odgovor, premda je bio najkorektniji mogući (ne možemo tačno znati kako se nešto izgovaralo prije mnogo stoljeća, imamo samo pretpostavke koje donosimo na osnovu pravopisa, a ni pisari nisu uvijek bili međusobno usklađeni…), nije bio nešto što može zadovoljiti brucoša koji traži odgovore tipa: “cyning ima naglasak na prvom slogu, a y zvuči pomalo kao samoglasnik u francuskom tu” (str. 73), makar oni bili otprilike tačni.
Vjeru u filologiju vratio mu je terenski rad – odlazak na “ekskurziju” u pab s profesorom koji se zanimao za toponimiju i nekolicinom drugih studenata dobrovoljaca. U pabu je profesor obavio niz intervjua s gostima lokala. Ovako Crystal opisuje metodu i rezultate:
“Koliko sam mogao shvatiti, metodologija istraživanja bila je točiti pinte piva u grlo svima starijim od sedamdeset godina i navesti ih da govore o imenima polja od četiri jutra, lokalnim šumama i svemu što bi se moglo locirati na detaljnoj karti okolice. Nevjerovatno je koliko su priča ti starci imali. Imali su sjajne uspomene i stvarno uživali govoreći o lokalnoj historiji. Bio je to ručak pun izvještaja o tračevima, prošlim skandalima, tužbama, klevetama, divljim brakovima, ubojstvima, vješanjima i mnogo toga još. Nikad nisam zamišljao da mjesta mogu imati toliko dramatične historije sažete u nekoliko svojih zvukova i pravopisu.” (str. 73)
Na tom izletu filologija je dokazala da je živa, ali tokom ostatka godine “filologija je ostala zakopana u svojim knjigama, s jednim prstom uvijek u rječniku na kraju” (str. 74). No, bez obzira na to, lekciju naučenu na tom izletu nikad nije zaboravio. Svako ko ima imalo iskustva s terenskim radom imao je problem da priđe informantima i da od njih dobije pouzdanu, nepatvorenu, iskrenu informaciju, bez umotavanja, standardiziranja, uljepšavanja i glume. Čuo sam desetke priča dijalektologa o mukama s informantima i njihovu pokušaju da govore “ljepše”, jer žele ostaviti bolji dojam. Takva se iskustva rijetko zapisuju – ako se zapišu, onda mogu postati lekcija, a ako se ne zapišu, mogu postati legenda! Stoga radi boljeg shvaćanja, vrijedi citirati poentu:
“Alan Thomas, kada je radio na Welsh Dialectology Survey 1960-ih, često mi je pričao koliko je važno osigurati da svaki istraživački grant u toj oblasti uključuje novac za pivo, koje je neophodno za opuštanje inhibicija lokalnih informanata. Naravno, to bi moralo biti pažljivo formulirano u prijavama za grantove. Ne mogu zamisliti da bi Savjet za istraživanje društvenih nauka povoljno odgovorio na ‘Stavka: 250 pinti tamnog piva – £100’; ali možda ne bi previše brinuli o ‘Stavka: Materijali za elicitaciju – £100’ u sekciji ‘Metodologija’. Poenta je ozbiljna. Kada istražujete jezik, istražujete ljude. Jezik ne postoji izvan ljudi koji ga govore. Da biste upoznali jezik, morate upoznati ljude. Ne postoji drugi način. A koji je bolji način da upoznate nekog nego uz čašu ili dvije u udobnoj sobi?” (str. 74)
Predmet Uvod u lingvistiku na trećem semestru zvučao mu je kao otkriće i zadovoljstvo, ali se nastava zasnivala na klasičnim knjigama Ogdena i Ričardsa, De Saussurea, Bloomfielda i sl. Previše apstraktno za uvod, ogromna količina gradiva i osjećaj da se “od drveća ne vidi šuma”. A drveća je mnogo. Ispit koji se polagao u obliku pisanja eseja Crystal je završio neuspjehom. Na takvim je predmetima naučio kako ne treba raditi!
Književni predmeti na studiju bili su zanimljiviji, ali s “nepristojno dugim listama za čitanje”. Do kraja poglavlja opisuje se zanimanje za Shakespearea i putovanje na sezonski posao u Francusku, gdje je shvatio da uprkos pet godina učenja francuskog ne može normalno komunicirati s izvornim govornicima:
“Metode gramatike i prijevoda koje su tako dobro funkcionirale za latinski bile su katastrofa za francuski. Mogao sam dobro čitati jezik i dovoljno dobro ga pisati. Ali sumnjam da sam ga govorio u stvarnim konverzacijskim situacijama više od nekoliko minuta ukupno tokom svih tih školskih godina.” (str. 82)
Boljka školskog sistema koju su mnogi od nas osjetili! Osim te lekcije, boravak u Francuskoj dodatno je Crystala izložio višejezičnosti, zahvaljujući kojoj se povećalo njegovo zanimanje za jezike.
Posljednjom rečenicom poglavlja autor u učionicu dramatično uvodi profesora Randolpha Quirka i time najavljuje sljedeće poglavlje – “Becoming academic”.
Na Quirkov poticaj Crystal je počeo pohađati časove fonetike na Odsjeku za fonetiku, iako je bio student Odsjeka za engleski jezik. Bio je jedini koji je prihvatio Quirkov strogi “savjet” da to učini, što je bila privilegirana situacija. “Individualna nastava ključna je u obuci iz fonetike, ali malo studenata ima sreće da je iskusi – posebno danas. Trening sluha (gdje predavač artikulira razne čudne i zanimljive zvukove) može se raditi u grupama; ali praktična strana (gdje student mora da sam ponovi te zvukove) neizbježno je individualna – ili preciznije rečeno, funkcionira po principu usta na uho” (str. 84). Da je to tačno, zna svako ko je ikada pokušao nekog drugog dokraja naučiti razlikovanje akcenata.
Dobra obuka iz fonetike, učinila je da historija jezika i izgovor staroengleskih riječi, s kojima je patio ranije, postanu kao dječija igra, Bloomfield nije bio nesavladiv, a prilikom čitanja De Saussurea, Crystal se usudio i napisati koju primjedbu na margini. Lingvistika je napokon postala zabavna.
U ovom se poglavlju opisuje i autorov šestomjesečni boravak u bolnici zbog tuberkuloze. Za to je vrijeme ispolagao završne fakultetske ispite, mnogo pisao te s osobljem i pacijentima učio velški. Nakon izlaska iz bolnice dobio je Quirkov poziv da radi u novoosnovanom fakultetskom odjelu Survey of English Usage (Istraživanje upotrebe engleskog jezika). Poziv je prihvatio i postao je član osoblja fakulteta. S početkom rada na fakultetu upoznao se i s običajem “odsječkog seminara”, koji se održavao svakog četvrtka navečer u lokalnom pabu. Na seminaru su bili svi ili skoro svi članovi odsjeka, stručne teme bi se dotakle povremeno, obično u obliku trača, sočnog komentara, kritike ili žalbe…, a razmjene mišljenja bile su žestoke. Tu je Crystal upoznao pravi ritam akademskog života.
Poglavlje “Surveying” (str. 94–107) opisuje autorovo istraživačko iskustvo na projektu Survey of English Usage i rad s Randolphom Quirkom. Navodi se niz anegdota i pouka do kojih je došao radeći, ukazuje na manje pogreške te inovacije u metodologiji koje su se primjenjivale prilikom rada na projektu. Suština projekta bila je korpusna analiza svih postojećih varijeteta engleskog jezika, a to je bilo nešto što niko ranije nije radio. Jedna od lekcija koju autor prenosi u ovom poglavlju tiče se uloge i držanja vođe projekta:
“Čak i ako si šef, moraš se baviti osnovnim zadacima. Onog dana kada vodeći istraživač prepusti svu osnovnu analizu i transkripciju istraživačkim asistentima, toga dana istraživanje počinje da propada. Ako želiš imati stvarnu kontrolu, moraš biti direktno uključen. Osim toga, to te drži u pravom – stvarnom – kontaktu sa svojim istraživačkim timom. A iz perspektive mlađih istraživača, omogućava im da detaljno upoznaju način razmišljanja iskusnog istraživača.” (str. 95–96)
Osim toga, korisno je podsjećanje da su istraživanja skupa i da je dobar publicitet uvijek prednost. Vrijedi spomenuti i da rezultati istraživanja ne dođu uvijek brzo do praktične primjene – prošlo je više od trideset godina od početka projekta prije nego što su se u gramatike u značajnijoj mjeri uključili rezultati kvantitativnih analiza.
Poglavlje “Worlds within worlds” (str. 108–121) dalje opisuje Crystalove mjesece rada na Survey i prva iskustva u predavanju engleskog za strance, objavljivanju knjiga i članaka. Poglavlje je, kao i svako drugo, puno anegdota i zanimljivih zapažanja. Ovdje ću prenijeti samo neka, za koja smatram da o njima posebno vrijedi razmisliti u svakom podneblju i svakom vremenu. U vezi s predavanjima, autor kaže: “Predavati znači učiti. Nema ništa bolje od žive sesije pitanja i odgovora nakon predavanja, a ništa razočaravajuće kao kada predavanje završi u tišini ili kada organizatori ne ostave prostora za susret ideja. Predavanje ili govor samo su prvi dio moguće konverzacije, a ako iz bilo kojeg razloga drugi dio izostane, ostaje samo polovičan doživljaj” (str. 113).
U prvom naučnom radu koji je objavio Crystal je kritizirao shvaćanja nekih starijih autora, odnosno autoriteta. Nakon toga je dobio žestoku kritiku od nekih od njih, poslije čega je mogao formulirati sljedeći zaključak, odnosno zakon: “Članovi akademske zajednice su osjetljive duše, i postoji zakon koji određuje intenzitet njihove reakcije: reakcija starijih akademika na kritiku obrnuto je proporcionalna akademskom rangu njihovih kritičara” (str. 118).
Crystal također ukazuje na važnost objavljivanja radova i knjiga za sve koji žele uspjeh u akademskoj karijeri. Navodi i prijatno iskustvo koje je doživio prilikom objavljivanja knjige Systems of Prosodic and Paralinguistic Features in English 1964. godine u koautorstvu s Randolphom Quirkom. Quirk je Crystalovo ime stavio na prvo mjesto – namjerno, da bi mu dao vjetar u leđa, jer položaj prvog autora nosi poseban prestiž. Kada je Crystal negodovao zbog tog, Quirk je tvrdio da je to puka abecedna slučajnost.
Budući da su šezdesete godine dvadesetog stoljeća u Britaniji bile vrijeme ekspanzije univerziteta, Crystal je dobio priliku da se prijavi na konkurs za posao na Univerzitetu Sjevernog Walesa u Bangoru. Međutim, imao je osjećaj da će time iznevjeriti Quirka, koji mu je osigurao posao u Survey. Kada je popričao o tome s Quirkom, dobio je općevažeći savjet da sebi ne treba dopuštati da bude pod utjecajem neutemeljenih pojmova poput lojalnosti instituciji, jer “institucija nema osjećaje. Nije joj stalo da li si ovdje ili ne. Pojedincima možda jeste, ali instituciji nije” (str. 120). A on, kao pojedinac, bio bi presretan da Crystal dobije to mesto. I dobio ga je.
O događajima u Bangoru govori se u desetom poglavlju, naslovljenom “Becoming professional” (str. 108–121). Značajan dio poglavlja posvećen je govoru o istraživanju i pisanju tekstova koji se tiču odnosa jezika i religije, što se pokazalo veoma zanimljivim i za lingvistiku i za teologiju i za opću javnost, a uopće nije bilo mnogo tekstova koji su se time bavili. Spomenut ćemo zanimljivo pitanje za razmišljanje koje se spominje u tekstu, a tiče se te tematike: ako prevodimo Bibliju, kako treba prevesti “Hljeb naš svagdanji daj nam danas”, ako prijevod treba služiti zajednici u kojoj je temeljna prehrambena namirnica riža?
Crystal ovdje ističe i neke principe kojih se profesionalci trebaju držati prilikom pisanja knjiga, kao što su poštivanje rokova i, još važnije, dogovoreni opseg. Kada je jednog direktora proizvodnje izdavačke kuće pitao kako se piše enciklopedija, ovaj je “skinuo s police maketu knjige – 1.500 praznih stranica u tvrdim koricama, izrađenu samo da pokaže koliko će knjiga biti teška – otvorio je na prvoj stranici i rekao (…): ‘Sve što treba da uradiš jeste da počneš ovdje gore i pišeš sitno.’ Zatim je dodao: ‘I ne staješ dok ne završiš’” (str. 126–127). Još radeći s Quirkom naučio je “kako se suvišne riječi u rečenici nemilosrdno izbacuju, a ponavljanja – ma koliko elegantno bila varirana – eliminiraju. Sve je moralo imati svrhu” (str. 127). Ukoliko nema izbora, izbacuju se cijela poglavlja.
U prvim godinama rada u Bangoru, Crystal se oženio i dobio sina. Ističe da mu porodične obaveze nisu usporile znanstvenu karijeru, zahvaljujući sretnoj okolnosti da mu je supruga bila pedijatrijska medicinska sestra.
U poglavlju “Sexy subject” (str. 136–151) govori se o Crystalovu prelasku na Univerzitet u Readingu, na Odsjek za lingvističke nauke. Tu je nastavio raditi na fonetici, ali su na univerzitetu postojali i drugi odsjeci koji su pokazivali zanimanje za lingvistiku i multidisciplinarne teme koje se tiču lingvistike. U Readingu je Crystal dobio i drugo dijete, čiji je svaki jezički napredak snimio i bilježio, što mu je pružilo nevjerovatan uvid u shvaćanje usvajanja jezika. U saradnji s lokalnim logopedima, koji nisu imali nikakvu lingvističku obuku nakon srednje škole, to je znanje upotrijebio za kliničke svrhe i tako se ustanovljavala klinička lingvistika.
Zahvaljujući radu s međunarodnim studentima otkrio je brojne manjkavosti u metodama poučavanja engleskog kao stranog. Mnoge od njih je pokušao riješiti u praksi i bio je predavač na mnogim ljetnim školama u Britaniji i inozemstvu, u službi univerziteta ili British Councila.
Sljedeće je poglavlje “Meeting needs” (str. 152–163). U njemu se nastavlja pripovijedanje o radu u Readingu. Nedostatak dobre uvodne literature za lingvističke predmete osjećao se kao veliki problem na univerzitetu. Crystal se dobro sjećao svoje obuke, kada su se na uvodnim predmetima čitali Bloomfield ili Ogden i Richards i nije želio da sudjeluje u nastavi koja će biti takav promašaj. Istovremeno su i izdavači osjetili da se u lingvistici dešavaju nove stvari i počelo je zanimanje za autore koji će imati znanja i volje da pišu uvode u lingvističke discipline. U takvim okolnostima susreo se s prilikama da piše knjige profesionalno i otkrio da je prije svega autor, a da mu je svaki dan kad ništa ne napiše manjkav.
Ne mogavši prihvatiti sve zamisli koje su iskrsavale u razgovorima s izdavačima, došao je na ideju da uređuje seriju uvoda u lingvističke predmete. Prilikom govora o tome, autor se osvrće na proces izdavanja radova, koracima koji treba da se prođu od primanja teksta do njegova objavljivanja (usaglašavanje stavova autora i recenzenata, recenzenata međusobno…) te zaključuje da “konačnu odluku donosi urednik i živi s njihovim posljedicama”: “To je ogroman, odgovoran i zahtjevan zadatak. A ipak, uređivanje časopisa gotovo da se i ne uzima u obzir kada odbori ocjenjuju kvalitet jednog univerzitetskog odsjeka. Skandalozno” (str. 154). Crystal je u životu uređivao tri akademska časopisa, u prosjeku po 12 godina. “Mandati” urednika trajali su mu dugo jer je dugo morao tražiti nasljednika. Posao je pretežak! Njegova je preporuka da jedan urednik ne uređuje časopis preko deset godina, jer i časopisima trebaju svježe ideje i promjene.
U to se vrijeme istaknuo u uređivanju knjiga. Postao je urednik lingvističke edicije Pelican u okviru djelatnosti izdavačke kuće Penguin. Izašlo je nekoliko knjiga koje se danas smatraju klasicima, ali nisu objavljene sve koje su bile planirane, jer se izdavačka kuća spojila s drugom i potpuno su se promijenili izdavački i finansijski prioriteti.
U ovom se poglavlju spominje i važan put u Ameriku, gdje se u kratkom vremenu upoznao s velikim brojem vodećih lingvista, od kojih su neki kasnije postali podurednici spomenute serije. Ovaj je period obilježen i velikim ličnim i porodičnim iskušenjem. Njegov sin Timmy, rođen sa srčanom mahanom, umro je u dobi od tri godine. Poglavlje se završava nabrzinu, kratkim osvrtom da se tog vremena većinom ne sjeća, da se nije mogao koncentrirati na veće poslove, da ne zna reći kako su se pojavljivale knjige iz Penguinove serije u to vrijeme.
Poglavlje “Choices and consequences” (str. 164–176) autor započinje općenitim suprotstavljanjem teorijske i primijenjene lingvistike. Kontekstualizirajući sebe u toj dihotomiji, zaključuje da je sedamdesete godine 20. stoljeća započeo kao izraziti teorijski lingvist, a završio kao veoma iskusan sudionik u razvoju primijenjene lingvistike, budući da je bio uključen u važne projekte u kojima se lingvistika povezivala s religijom, poučavanjem engleskog kao stranog i maternjeg, a naročito s medicinom i logopedijom.
Četrnaesto je poglavlje naslovljeno “Meetings and meetings” (str. 177–189) a u njemu se najviše govori o ličnim stvarima: Crystalu je umrla supruga, ponovo se oženio, doživio prvi susret s ocem, koji je nestao iz života porodice prije nego što ga se on mogao sjećati. Na poslovnom planu to je bilo vrijeme intenzivnog rada na razvijanju kliničke lingvistike i pokušaja da se ona i njezina dostignuća uključe u državni zdravstveni sistem.
U poglavlju “Looking for remedies” (str. 190–204) uglavnom se opisuju kasne sedamdesete i rane osamdesete godine 20. stoljeća. U Crystalovu životu one su obilježene uređivanjem velikih lingvističkih serija, poput Language Library, koju je uređivao, ispostavit će se, trideset godina i u kojoj je objavljeno preko pedeset knjiga. Uređivao je i druge veoma uspješne serije pa kaže da je u sebi prepoznao “ovisnika o uređivanju”. Zahvaljujući tome stekao je ogromno znanje koje mu je kasnije olakšalo pisanje jezičkih enciklopedija.
Spomenuti je period obilježen i snažnim razvojem kliničke lingvistike i inkluzivnog obrazovanja te osnivanjem udruga profesionalaca za jezičku terapiju i intervenciju. Već 1984. godine Crystal je osjetio da nema aktivan i plodotvoran kontakt s pacijentima i kolegama iz te oblasti, ali da je polje već stabilno i da zajednica raste.
U ovom se poglavlju govori i o autorovim radijskim serijama emisija o jeziku i pokušajima da snimi televizijsku.
U šesnaestom poglavlju “Why did you resign?” (str. 205–218) Crystal daje odgovor na pitanje iz naslova. Usljed stalnih budžetskih rezova, smanjivanja broja neakademskog, a kasnije i akademskog osoblja na univerzitetu, bilo je sve teže biti profesor. Vrijeme i energiju potrebne za kreativne nastavne i istraživačke poslove Crystal je sve više morao trošiti na administrativne poslove i u jednom je trenutku došao do zaključka da neće biti bolje te da ne vrijedi raditi tako. Stoga je napustio posao na Univerzitetu u Readingu i postao “nezavisni naučnik”. Univerzitet u Bangoru, prijašnji poslodavac, ponudio mu je honorarnu afilijaciju, kako bi ostao u kontaktu s akademskom zajednicom. To je i postigao – ostao je u kontaktu. Tako je svjedočio daljem propadanju akademske zajednice: časopisi su počeli kasniti, najavljene knjige kasniti ili se uopće ne pojavljivati, profesori su odlazili u Ameriku i Australiju, energije za rad stalno je nedostajalo…
Napustivši raniji “sigurni” posao, Crystal je dobio priliku da napreduje kao pisac, urednik, predavač i voditelj. Dvoje odrasle djece ostalo je u Readingu, a u Bangoru je živio s dvoje mlađih i suprugom Hilary, koja je bila spremna da mu bude i poslovni partner. Ukratko, bio je sretan. Za to odaje priznanje i Hilary: “Nikada ne bih uspio završiti ni polovinu knjiga koje sam na kraju napisao kao akademik bez Hilaryne podrške. Ona je nevidljivo prisutna na svakoj naslovnici” (str. 211).
Veoma brzo završio je Kembričku enciklopediju jezika i Kembričku enciklopediju engleskog jezika, koje su bile pravi izdavački uspjeh i zahvaljujući kojima je otplatio hipoteku.
Život bez redovne plaće prinudio je Crystala da se isključi iz poslova koji ne donose zaradu, pa je tada i zapostavio istraživanja dječijeg jezika, recenziranja knjiga i uređivanje časopisa. Pokušao je pisati poeziju, prozu i dramu, ali to mu nije donijelo neku zaradu. No, činjenica da je ipak postojao razvoj izdavaštva koje se zanimalo za lingvistiku i činjenica da je postojao slobodan lingvist koji daje konsultantske usluge donijele su mu niz poslova zahvaljujući kojima je pregurao prve godine bez redovne plaće.
Poglavlje “The encyclopedia game” (str. 219–234) posvećeno je dvjema velikim temama: radu na općoj enciklopediji Cambridge University Pressa, koja je polučila veliki uspjeh, i pronalasku izgubljenog dijela porodice, što uključuje i ponovni susret s ocem. Dvije pojedinosti vrijedi naročito istaknuti kao nešto od čega čitaoci mogu imati koristi. Prvo, prilikom rada na enciklopediji Crystal je dobio savjet da, kad god je moguće, traži autora članka u muzeju, a ne na univerzitetu. To je bio dobar savjet, jer “kustosi provode svoj radni vijek trudeći se da svoje kolekcije učine razumljivim široj javnosti. Akademici to rade samo ponekad” (str. 221). I drugo, što nikad ne treba zaboraviti, “produžiti govor izvan dogovorenog vremena nepoštovanje je prema publici i uvreda za naredne govornike” (str. 227).
Dešavanja od kraja 20. i početka 21. stoljeća opisuju se u poglavlju “Schizoid man” (str. 235–252). Devedesete su bile vrijeme kada je Crystal mnogo radio na enciklopedijama, ali kada je ukupno izdavaštvo prolazilo kroz velike transformacije. To se odrazilo i na njegove prihode, količinu posla i zauzetost. Počeo je tragati za različitim načinima da osvježi svoju autorsku produkciju, ali često izdavači nisu u njegovim idejama vidjeli priliku za tržišni uspjeh. Svjestan da su devedesete bile vrijeme velikih promjena i za jezik, dao se u rad na temama koje su se činile još neistraženim.
“Dogodila su se tri velika pomaka koji su značili da jezik, jezici i njihovo proučavanje više nikada neće biti isti. To je bilo desetljeće u kome se engleski jezik ustabilio kao globalni jezik i bio prepoznat kao takav. To je bila desetljeće u kome je postalo jasno da je polovica svjetskih jezika u opasnosti od izumiranja. I to je bilo desetljeće u kome je novi medij – elektronski posredovana komunikacija – postao dio svakodnevnog života, nudeći radikalno drukčije mogućnosti upotrebe jezika nego što su to ranije omogućavali tradicionalni mediji govora i pisanja.” (str. 240)
Spomenute pomake pratile su tri Crystalove knjige objavljene između 1997. i 2001. godine: English as a Global Language, Language Death i Language and the Internet, koje se ponekad smatraju trilogijom, mada to nije bila izvorna ideja.
Ovo je vrijeme u Crystalovu životu obilježeno mnogim putovanjima, na koja je išao (uvijek s Hilary) kao predavač, autor u okviru promotivnih turneja, konsultant, član British Councila i sl. U ovom se poglavlju otkriva i zašto nosi bradu: nije se mogao brijati neko vrijeme kad je dobio ospice 1972. godine, a onda je shvatio da je puštanje brade velika ušteda vremena.
Posljednje poglavlje prije epiloga nazvano je “Busyness and business” (str. 253–269). U njemu se najviše govori o Crystalovu radu na softverskim rješenjima za analizu značenja i poboljšanje internetskih pretraživača, otvaranju vlastite kompanije, koju je kasnije preuzela druga kompanija, finansijskim problemima u vezi s poslovanjem i sl. Osim toga, spominju se i Crystalovi noviji projekti poput knjige o SMS porukama (Txtng: The Gr8 Db8), knjige o Shakespeareovu jeziku, knjiga citata o jeziku (Words on Words), koju je napisao s Hilary… Autor podsjeća da internet otvara nove mogućnosti za jezičku analizu, stvarajući, naprimjer, potrebu da se izrađuju filteri za neželjene poruke ili prepoznavanje plagijata, mehanizmi za zaštitu privatnosti, pojednostavljena ortografija, protokoli za primjenu lingvističkih spoznaja u forenzici… Internet može doprinijeti i povećanju jezičke osviještenosti u školi, poboljšanju općeg stanja pismenosti, izradi rječnika prilagođenih novim medijima i potrebama… “Ali u oblastima poput jezičkih promjena, mogućnost interneta da vremenski označava svoje stranice otvara fascinantne prilike za historijska lingvistička istraživanja” (str. 264). Crystal poglavlje zatvara sljedećim zaključkom: “Nikada neće nedostajati tema. Nikada neće nedostajati materijala za lingvističke studije. Spori, ali neizbježni proces promjene jezika pobrinut će se za to. Kakav god jezik bio jučer, sutra će biti drukčiji. To je njegova fascinacija i njegov izazov” (str. 269).
U epilogu (str. 271–274) autor završava knjigu i zaključuje da je u tekstu pokušao dati odgovore na pitanja za koja bi se očekivalo da se postave lingvistu o njegovu životu a koji se tiču lingvistike. To nikako nije cijela priča o životu. Stoga prenosi i dvadeset neočekivanih pitanja koja je dobivao te daje odgovore na njih. Tu su pitanja o porijeklu prezimena, nošenju brade, glumi, muzici, slobodnom vremenu, djeci i sl. Ilustracije radi, prenijet ću samo jedno pitanje i odgovor, a to je ono koje najviše može zanimati nekoga ko se bavi lingvistikom: kako uspijeva toliko napisati? Crystal odgovara:
“To je jednostavno ono što radim. (Zašto se ovo pitanje ne postavlja umjetnicima ili kompozitorima, pitam se?) Među činiocima su: prelazak na freelance rad; dobro zdravlje (ništa ozbiljno od epizode s tuberkulozom); sposobnost brzog tipkanja (iako ne svim prstima); posjedovanje velike lične biblioteke, radi lakšeg pretraživanja; politika ‘nikad ne bacati ništa’; sposobnost prepoznavanja svježih tema; i, iznad svega (…), supruga kao saradnica” (str. 272).
Zbog dopadljiva stila pisanja Crystalova se autobiografija može čitati kao bildungsroman, a može i kao historijska knjiga, jer ona ne svjedoči samo o jednom “životu u jeziku”, kako stoji u podnaslovu, već i o razvoju same lingvistike u drugoj polovici 20. stoljeća viđenom očima veoma kompetentnog svjedoka i sudionika.
Ova knjiga odašilje mnoštvo poruka od kojih čitaoci mogu imati koristi u vlastitom razvoju. Ako smo navikli Crystala gledati kao autora velikih rječnika, enciklopedija, svjetski priznata i utjecajna predavača, priča o njegovim počecima bavljenja lingvistikom, usponima i padovima, nesigurnostima, preprekama i njihovu savladavanju… – može nam biti ohrabrenje kada se nađemo u vlastitim nesigurnostima i sumnjama.
Knjigu odsrca preporučujem i onima koji se žele baviti lingvistikom i onima koji imaju na umu neku drugu karijeru. Korisna će biti i mlađim i starijim čitaocima. Posebno je preporučujem svima koji razmišljaju o pisanju svoje ili tuđe biografije.
***
Hvala na čitanju. Čitajte i dalje moj blog, preporučite tekstove svojim poznanicima i pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.