Šta je to tradicija? Je li to pritisak koji mrtvi vrše na žive, kako otprilike sugerira jedna popularna internetska definicija? Je li to tek prošlost? Sistem vrijednosti koje se prenose s koljena na koljeno? “Zabluda naroda drevnih” s kojom želimo raskrstiti? Vremenska osa unutar koje kontekstualiziramo sami sebe? Idealizirana ili “realizirana” “nula” u odnosu na koju mjerimo vlastiti napredak ili nazadak? Nazadak koji nas unapređuje? Prodavanje magle? Riječ koja je pogodna za manipulaciju? Nešto sveto? Sve to?

Riječ tradicija čujemo toliko često u tako mnogo različitih konteksta da je njeno značenje postalo prilično blijedo, a emotivne i društvene vrijednosti koje njena upotreba priziva u svijest slušalaca znatno variraju u zavisnosti od govornika, sagovornika, prostornih i vremenskih činjenica, teme razgovora itd. U kontekstima koji se tiču nauke tradicionalno u najboljem slučaju znači ‘prevaziđeno’ i obično je suprotstavljeno modernom. U kontekstima koji se tiču emocija, tradicionalno obično predstavlja pozitivne vrijednosti. Ipak, uprkos svim pozitivnim emocijama koje se mogu vezati za tradiciju, teško je oteti se dojmu da tradicija u ljudskom postojanju zastupa prošlost ili produžetak prošlosti. Prošlost je gotova, završena, nad njom nemamo kontrolu i ne možemo se vratiti da je ponovo proživimo. Stoga nema smisla da nam tradicija bude cilj. Ukoliko se previše čvrsto uhvatimo za nju, ona može biti sidro koje će nas vući ka dnu. Ukoliko je se nimalo ne držimo, postoji opasnost da nas odnese matica ili otpuše vjetar. Stoga je veoma važno imati zdrav odnos i odmjereno držanje prema tradiciji – niti je obožavati niti je nipodaštavati, već je, prije svega, dobro poznavati.

Tradicija može biti važan faktor i u normiranju jezika. Za normiranje jezika, prvenstveno za građenje pravopisne norme, ranije je rečeno da, objektivno gledano, nije nauka, jer pretpostavlja donošenje vrijednosnih sudova. Međutim, budući da se normativne preporuke koje korisnici prihvaćaju ne mogu donositi bacanjem novčića – za “posrećenu” preporuku potrebno je mnogo umješnosti i poznavanja jezičkih i društvenih činjenica, između ostalog i tradicije pisanja ili tradicije preporuka za pisanje (“pravopisanja”).

Ipak, ako bi jedino tradicija bila odabrana kao pokazatelj smjera u kome treba da se kreću normativne preporuke, to bi dovelo do forsiranja zastarjelih jezičkih pojava i zatvaranja očiju pred neumitnim razvojem jezika i svijeta – što obični govornici ne žele i neće prihvatiti. A to neće u praksi dosljedno sprovesti ni najveći konzervativci među govornicima, ma koliko to željeli i ma koliko tvrdili da tako rade. Isticanje tradicije kao prvog ili jedinog relevantnog činioca u normiranju može u malo slobodnijem tumačenju dovesti do toga da se od modernih tinejdžera očekuje da se izražavaju po uzoru na Safvet-bega Bašagića, Hifzija Bjelevca, Edhema Mulabdića ili još starije pisce. Ili možda, u još slobodnijem tumačenju, dovesti do toga da je jednom modernom Bošnjaku jednostavno neprijatno zato što nije Turčin – sve u maniru Selimovićeve “preziru nas braća i došljaci” patetike. Stari pisci zaista jesu važan dio tradicije, njihova djela jesu važni spomenici bosanskog jezika, ali stari pisci, sa svim jezičkim bogatstvom svojih djela, ne upiru prstom u mjesto na kome danas treba stajati i s njega osmišljavati jezičku i svaku drugu budućnost. Oni su možda mogli biti jezički uzori u svome vremenu, ali danas to sigurno ne mogu biti. Također, turcizmi (orijentalizmi) – važan su dio leksike bosanskog jezika, ali nisu jedini, a i da jesu, od doba kad su postali dio te leksike imali su dovoljno vakta da dožive raznovrsne promjene, odnosno da se, konzervativnim rječnikom kazano, “nagrdi” njihov izvorni oblik.

Podsjetimo se: cilj je normiranja “posrećena” preporuka – preporuka koju će zajednica prihvatiti. Neki oblik jezika koji je “jedan za sve” može biti važan činilac kohezije zajednice, ali obično se jeziku pripisuje veća moć nego što je on zaista ima. Zajednica je u suštini “lažna”, apstraktna, sastavljena od pojedinaca, koji su konkretni. I veoma raznoliki. Sa mnogo raznolikih i konkretnih interesa. I mnogo različitih odnosa prema tradiciji. Uzmimo za primjer samo “svijetlu tradiciju socijalizma”, koji je jednima davao stanove, a drugima oduzimao zemlju. Stav jednih i stav drugih prema istom, potpuno istom socijalizmu, nije isti i nikad neće biti. Isto tako, stav različitih govornika prema riječima lahko, mehko, kahva ili mahrama neće biti isti, ma koliko im se oni preporučivali na osnovu tradicije. Jednostavno pitanje: kako da očekujemo od čovjeka da govori kahva i da voli tu riječ ako nikad u životu nije popio kahvu? Ako je otkad zna za se pio kafu i uživao u tome? Možemo li očekivati da će tom čovjeku iskustvo njegovih predaka koji su govorili kahva biti važnije nego njegovo vlastito iskustvo? Teško.

Za “posrećenu” preporuku, možda je najbolje uzeti one oblike koji već “pobjeđuju na terenu”, koji se najčešće koriste. U tom slučaju i ne treba nam nikakvo normiranje, jer će se sve u jeziku samoregulirati. Ipak, najfrekventniji oblici ne moraju biti jedini niti najpogodniji, mogu biti rezultat nametanja, a u slučaju jezika s mnogo govornika i koji se govore na velikom prostoru odsustvo nekih ujedinjujućih jezičkih politika može dovesti do raspadanja jezika na više manjih jezika. To ne mora nužno biti loše, ali je ipak jedan od oblika “smrti jezika”, kakva je zadesila latinski jezik. Jezik je mnogo više od sredstva za komuniciranje i historija nas uči da normiranje i stvaranje “jednog za sve” ima mnoge prednosti.

Normativcu je praktično da se prilikom normiranja jednom nogom osloni na jezičku praksu (preporuči “pobjedničke” oblike) a drugom na tradiciju (preporuči oblike koji imaju “historijsko utemeljenje” i omogućuju da njegova preporuka ima privid kontinuiteta). Međutim, jezik je veoma raznovrstan i veoma je teško i skupo ispitivati frekvenciju svake riječi koja je normativno zanimljiva. Normativci se često mogu osloniti na vlastiti osjećaj i iskustvo i – ispasti nedosljedni, dakle neuvjerljivi. Naročito ako “historijski utemeljeni” oblici nisu frekventni. Ili ako se jezičke činjenice “ne ponašaju logično” (“Hehe, ćuj kahva u kafiću, lol…”). Također, frekvencija može biti rezultat nametanja, pa može izazivati negativne emocije. Ni to ne valja. Tradiciju – ne vide svi jednako. I tako, iako su svjesni da nikad neće ugoditi svima, normativci, čvrsto stojeći na nogama oslonjenim na praksu i tradiciju – mogu doći do sumnje: može li se uopće dati preporuka koja neće biti neuvjerljiva i koja neće izazivati negativne emocije? Naravno da može. Ako se u cijelu sliku “stojanja na nogama” doda i štap u obliku vizije.

Normiranje se, dakako, tiče budućnosti i djelimično se i vrši radi budućnosti, da se omogući da buduća pokoljenja što duže mogu bez napora razumijevati tekstove iz našeg vremena. Iako normiranje vršimo u sadašnjem vremenu, standardni jezik treba da radi i u korist naših nasljednika. Stoga je u planiranje i normiranje jezika nužno utkati viziju, osloniti se na nju i nekad preporučiti oblike koji doprinose njenom ispunjenju, bez obzira na to jesu li frekventni ili tradicionalni. Zbog iste ćemo vizije neke oblike možda isključiti iz preporuka. U vezi s vizijom najbolje je to što se ona ne može krivotvoriti. Ona se u budućnosti može “ne posrećiti”, možda će biti “samoubilačka”, ali ne može biti laž – jer nije realna. O viziji mogu suditi samo oni koji će se roditi kasnije.

Za razliku od vizije, tradicija se može krivotvoriti – ili bar pokušati krivotvoriti. Prije svega, i u vezi s tradicijom može se postaviti najteže pitanje na svijetu: gdje su joj granice? Odgovor na to pitanje može biti podložan manipuliranju, pa se, naprimjer, tradicionalnim u bosanskom, po potrebi, može smatrati turski ili austrougarski vakat, dok će se kraljev ili Titin vakat smatrati netradicionalnim, mada će, opet po potrebi, i činjenice iz potonjih dvaju perioda biti proglašavane tradicionalnim. Ali to su stvari u vezi s kojima može biti diskusije.

Međutim, ponekad pojedinci ili organizacije namjerno zanemaruju činjenice da bi sebe proglasili ključnim “igračima” tradicije – naravno, pozitivno vrednovane. Tako, naprimjer, ako kakav prodavač magle krajem drugog desetljeća 21. stoljeća snimi reklamu u kojoj kaže: “U prodaji. Nakon 60 godina prvi bosanski mevlud…”, on time ne samo da širi neistine već negira cijelu tradiciju mevluda nastalih u posljednjih 60 godina. A ta tradicija nije siromašna! Također, kada neki ideološki radnik ili jezički stručnjak, naprimjer, 2021. godine izjavi: “Nakon 25 godina konačno novi pravopis bosanskog jezika”, time nameće bezočnu krivotvorinu historijskih činjenica, jer negira bar jedan pravopis bosanskog jezika nastao u posljednjih 5 godina čije objavljivanje i nije moglo proći nezapaženo. Kad se nešto takvo desi, mora se postaviti pitanje da li se time nazor pokušava uspostaviti “alternativna historija” i “alternativna tradicija” normiranja bosanskog jezika ili je to jednostavno način da se, bez većih pretenzija, omalovaže ključni igrači zbiljske historije i tradicije. To u konačnici i nije najvažnije. Najvažnije je – ponovit ću misao s početka teksta – imati zdrav odnos i odmjereno držanje prema tradiciji – niti je obožavati niti je nipodaštavati, već je, prije svega, dobro poznavati.

Hvala na čitanju. Čitajte i dalje moj blog, preporučite tekstove svojim poznanicima i pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.