Budući da se bliži 21. februar, Međunarodni dan maternjeg jezika, dobar je trenutak da s vama podijelim ovaj intervju. Intervju je trebao biti objavljen u Preporodu neposredno nakon 21. februara 2020. godine, ali zbog razloga koji mi nisu poznati ni bitni, nije objavljen. Podaci su većinom aktuelni i danas. Naslov je moj, a pitanja je pripremila Rabija Arifović, kojoj najsrdačnije zahvaljujem.

Uživajte u čitanju.

Ne smijemo dozvoliti da mlađe generacije budu žrtve nepromišljenosti, lijenosti ili loše organizacije starijih

U povodu obilježavanja Međunarodnog dana maternjeg jezika razgovarali smo s Halidom Bulićem, profesorom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik.

• Maternji jezik je neotuđivo pravo svakog pojedinca. Kako je nastao Dan maternjeg jezika i šta se postiže njegovim obilježavanjem?

 Međunarodni dan maternjeg jezika, koji se obilježava 21. februara, jedan je od službenih UNESCO-ovih datuma, posvećen promoviranju jezičke raznolikosti svijeta, obrazovanja na maternjem jeziku, jezičkih prava te zaštiti ugroženih jezika. Osim toga, ovaj je datum posvećen i sjećanju na “jezičke mučenike” (šehide), studente koji su poginuli 21. februara 1952. godine u gradu Daki (koji je danas glavni grad Narodne Republike Bangladeša) za vrijeme protesta u kome su se borili za jezička prava.

Uzroci tog protesta imali su korijene u neriješenim problemima koji su ostali nakon povlačenja britanske kolonijalne vlasti s Indijskog potkontinenta. Na teritoriju koji je do 1947. godine bio pod britanskom upravom nastale su dvije države – Indija i Pakistan. Pakistan se tada sastojao iz dva dijela – istočnog i zapadnog Pakistana. Zapadni je dio bio veći. To je prostor na kome se danas nalazi Islamska Republika Pakistan. Istočni Pakistan nalazio se više od 1500 kilometara daleko od zapadnog dijela države. Između njih je bilo ogromno prostranstvo indijskog teritorija. Takva je država teško funkcionirala. Stanovnici istočnog dijela države često su bili diskriminirani po raznim osnovama. Više državnog novca ostajalo je u zapadnom dijelu države. Stanovništvo s istoka bilo je slabije zastupljeno u vojnim i civilnim službama, tako da je bilo više razloga za nezadovoljstvo na istoku. Jedan od većih problema takve državne organizacije bilo je i pitanje službenih jezika. Stanovnici zapadnog dijela Pakistana uglavnom su izvorni govornici jezika urdu. A maternji jezik stanovnika istočnog dijela države bio je bengali. Vlasti su pokušavale nametnuti urdu kao jedini službeni jezik na teritoriju cijele države. Ta je diskriminacija bila povod otpora i protesta studenata Univerziteta u Daki. Za vrijeme protesta policija je ubila nekoliko studenata, što je dovelo do opće pobune. Pobuna nije odmah dovela do rezultata, ali je kroz četiri godine u ustav dodato da je uz urdu službeni jezik i bengali. U praksi je i dalje ponekad bilo jezičke diskriminacije. Istočni se Pakistan kasnije administrativno odvojio od zapadnog dijela i postao samostalna država Bangladeš. U Bangladešu se 21. februar slavi kao nacionalni praznik, a 1999. godine Ujedinjene nacije proglasile su taj dan Međunarodnim danom maternjeg jezika.

Obilježavanjem Međunarodnog dana maternjeg jezika dobija se prilika da maternji jezici svih jezičkih zajednica dođu u središte pažnje javnosti. Ovaj datum obično je povod da se organiziraju dječije priredbe posvećene maternjem jeziku, predavanja, tribine, medijske kampanje – povećan je broj anketa, intervjua, radijskih i televizijskih emisija posvećenih jeziku i sl. To uglavnom donosi dobre rezultate, širi se znanje o maternjem jeziku, osnažuje svijest o njegovom značaju, ali može imati negativne posljedice ako se ovaj datum iskoristi za širenje netačnih podataka, odnosno jezičkih mitova. Bilo bi dobro kad bi ovaj datum bio povod za zasnivanje novih istraživačkih jezičkih projekata i novih jezičkih resursa, ali zasad se obilježavanjem ovog datuma uglavnom postiže samo vidljivost. Iako može biti bolje, time ne trebamo biti nezadovoljni.

• Sa kojim izazovima se susreće bosanski jezik?

U savremenom svijetu mnogi su jezici ugroženi. To znači da se broj govornika tih jezika ubrzano smanjuje i postoji opasnost da se uskoro tim jezicima niko neće služiti. Danas bosanski jezik nije ugrožen na takav način. On ima standardnu varijantu i više od dva miliona govornika svih uzrasta. Također je jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine. To su prednosti koje mnogi jezici svijeta nemaju. Postoji i značajan broj istraživača koji se bave proučavanjem bosanskog jezika pa raspolažemo sa sve više knjiga i radova u kojima se opisuju njegova struktura i upotreba.

Ipak, postoji mnogo izazova na koje bosanski jezik i oni kojima je stalo do njega treba da odgovore kako bi jezik bio što sigurniji u budućnosti.

Prije svega, bosanski je jezik na nekim dijelovima Bosne i Hercegovine politički ugrožen. Zabranjuje se njegovo imenovanje pravim imenom bosanski jezik u obrazovnom procesu, uprkos tome što je takvo imenovanje u skladu sa zakonima, historijskim i naučnim činjenicama i, što je najvažnije, ljudskim pravima njegovih govornika. Na nekim se mjestima zakoni i ljudska prava krše kao da je to sasvim normalna ili neizbježna stvar, a oni koji to mogu i trebaju spriječiti šutnjom odobravaju takve pojave. To je veliki izazov i za sudsku vlast i za političare koji zastupaju interese govornika bosanskog jezika.

Osim toga, bosanskom jeziku treba bolja promocija u svijetu. Bosanski jezik nije bio vidljiv u imenu bivšeg srpskohrvatskog jezika i mnogi imaju utisak da se srpskohrvatski sastojao od srpskog i hrvatskog i da se na kraju i podijelio na hrvatski i srpski, a da je bosanski iznikao preko noći početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Potrebno je da svi kojima je stalo do bosanskog jezika, a pogotovo lingvisti, aktivno rade na razbijanju takvog narativa i otkrivanju istine o prošlosti bosanskog jezika i dok je bio u sastavu srpskohrvatskog jezika, ali i u vremenu prije toga. Tvrdnje je potrebno potkrijepiti dokazima i istraživanjima. A sve to treba uredno predstaviti svijetu, međunarodnoj naučnoj javnosti, kojoj nije uvijek lahko prihvatiti istinu, jer su i savremeni strani slavisti stasavali i obrazovali se čitajući knjige u kojima se o bosanskom jeziku šutjelo. Zato se često da primijetiti da se od bosanskog jezika očekuje da dokazuje svoje (pravo na) postojanje, dok se od hrvatskog i srpskog to ne očekuje.

U literaturi se i dan-danas često ukazuje na prostor Bosne i Hercegovine kao na prostor u kome su se u vrijeme srpskohrvatskog jezika ukrštale i miješale tzv. istočna i zapadna varijanta, a potrebno je uspostaviti i dokazivati narativ po kome je to tzv. “miješanje” ustvari poseban kvalitet.

Sljedeći je izazov isticanje i potvrđivanje samostalnosti bosanskog jezika. Ona se često negira upotrebom skraćenice BHS ili njenih raznovrsnih varijanti za imenovanje jezika ili školskog predmeta. Od takvih konstrukcija može biti koristi samo u inozemstvu, naprimjer, u imenima univerzitetskih katedri, jer je bolje da bosanski tu bude prisutan makar preko tog “B” nego da ga ne bude nikako. Što se tiče Bosne i Hercegovine, bosanski treba da bude što samostalniji i da takav uđe u sve buduće društvene ili političke procese, bez obzira na to je li riječ o ulasku u Evropsku uniju ili o nekom drugom procesu.

Uz navedeno, pred bosanskim su jezikom i stručni izazovi, odnosno ulaganje u njegovo opisivanje i promoviranje te izgradnja resursa kao što su elektronski korpusi bosanskih tekstova, bez kojih ćemo zauvijek ostati “treći svijet” lingvistike.

Zajednice u iseljeništvu imaju vlastite izazove, koji se tiču očuvanja znanja bosanskog jezika, organiziranja nastave i kulturnog života na bosanskom. Njihovi su uvjeti života i komunikacije drukčiji nego u Bosni i Hercegovini, a problemi su raznovrsni, tako da je potrebno mnogo truda da se oni prevaziđu. Domovina bi trebala prepoznati potrebe zajednica u iseljeništvu i služiti kao središte ujedinjujućih jezičkih stremljenja.

• Institut za bosanski jezik i književnost u Tuzli jedini je koji u svom nazivu sadrži oznaku bosanski. U čemu se ogleda značaj spomenutog?

Institut za bosanski jezik i književnost u Tuzli (skraćeno IZBJIK) osnovan je 2. marta 2013. godine kao naučno i stručno udruženje posvećeno razvoju lingvistike i nauke o književnosti i njihovoj promociji u Bosni i Hercegovini i svijetu. To je udruženje stručnjaka okupljenih oko ideje da osnivanje jednog naučnog i stručnog lingvističkog udruženja može biti korisno za istraživanje i promociju bosanskog jezika i književnosti, opće lingvistike te obavljanje različitih stručnih aktivnosti koje se tiču ovih oblasti. Jedno takvo pravno lice predstavlja dobar formalni okvir u kome članovi i saradnici mogu obavljati stručne aktivnosti i raditi na vlastitim programima i projektima i, naravno, na vlastitom razvoju. Osim navedenih motiva, postojali su i drugi motivi, prije svega želja za aktivnim i javnim sudjelovanjem u skrbi za bosanski jezik i književnost, a potom i svijest o tromosti i zapuštenosti većine institucija kojima je skrb o bosanskom jeziku i književnosti profesionalna obaveza.

Ovaj je institut prvi i, koliko mi je poznato, još uvijek jedini institut za bosanski jezik u svijetu. Da nije njega, ne bi postojao nijedan. Značaj mu je i što svojim imenom, odnosno samim postojanjem promovira bosanski jezik. Nadam se da će ovaj institut u budućnosti biti uzor drugima i da će postojati više instituta za bosanski jezik i književnost koji će posvećeno i profesionalno raditi na opisivanju i promoviranju bosanskog jezika i književnosti.

• Upoznajte nas sa radom ovog instituta i njegovim publikacijama?

Glavne aktivnosti Instituta od osnivanja do danas bile su izdavački projekti. Već prve godine osnivanja pokrenuta su dva koncepcijski veoma različita časopisa – Bosnistika plus i Lingvazin, a u toku dosadašnjeg rada u izdavačkoj djelatnosti Instituta objavljeno je pet knjiga. Objavljena su dva broja Bosnistike plus (2013. i 2014. godine). Jedna od važnih ideja koje je Institut želio raširiti jeste svijest o “jezičkim praznicima” – Međunarodnom danu maternjeg jezika i Evropskom danu jezikâ. Radi promoviranja obilježavanja tih datuma kreirali smo dva postera, koji su distribuirani besplatno elektronski. Svako ih je mogao štampati za svoje potrebe, tako da oni danas krase mnoge učionice i biblioteke.

Institut je dosad izdao pet knjiga: Arhaičniji govori u gornjem toku Spreče: živinički kraj Refika Bulića (2014), Prevođenje u teoriji i praksi Melihe Hrustić (2016) te moje knjige Teme iz lingvističke bosnistike (2016), Pragmatički aspekti romana Ponornica Skendera Kulenovića (2018) i Nove teme iz lingvističke bosnistike (2019). O ovim je knjigama napisano više prikaza u stručnim časopisima. Knjiga Teme iz lingvističke bosnistike dobila je nagradu “Hasan Kaimija” za najbolje naučno djelo objavljeno u 2016. i 2017. godini.

Najdugotrajniji projekt Instituta je magazin za jezik i književnost Lingvazin. Dosad je objavljeno deset brojeva. Ovaj se magazin objavljuje i distribuira isključivo elektronski, na internetskoj stranici Instituta: www.izbjik.ba. Velika mu je prednost što je besplatan i što se do njega jednako lahko može doći i u Bosni i u Kanadi, SAD-u ili Australiji. To je naučno-popularni magazin, namijenjen prvenstveno čitaocima koji nisu stručnjaci za jezik i književnost. Jedna od glavnih odlika Lingvazina je otvorenost prema svjetskoj lingvistici, inozemstvu. U magazinu skoro redovno objavljujemo intervjue sa stranim lingvistima ili književnim teoretičarima, prikaze stranih knjiga ili prijevode. Lingvazin predstavlja osvježenje u bosnističkoj produkciji, jer nema uzora niti prethodnika u Bosni i Hercegovini i okolnim državama.

Više o radu Instituta može se pročitati na internetskoj stranici www.izbjik.ba i na Facebook stranici Institut za bosanski jezik i književnost u Tuzli.

• Šta možemo uraditi da se sačuva znanje maternjeg jezika?

Najvažnije je da se jezik svakodnevno koristi. To nije naročit problem govornicima u domovini, ali govornici u dijaspori imaju drukčije uvjete života. Ti uvjeti podrazumijevaju obitavanje u sredini gdje njihov maternji jezik ne uživa prestiž, nije poznat domaćem stanovništvu i da bi uspjeli organizirati normalan život, moraju naučiti jezik zemlje prijema. Znanje još jednog jezika može, naravno, biti jedino korisno, nikako štetno, ali ako se pojedinac ili zajednica u nekom trenutku okrenu drugom jeziku, a maternji zapostave, prestanu koristiti i ne prenesu na sljedeću generaciju, to je onda poraz maternjeg jezika. Da se ne bi izgubio, mora se koristiti. U porodici, u klubu, u udruženju, u bilo kojoj situaciji. Dopunske škole su dobar znak, džemati u kojima se govore hutbe i vazovi na bosanskom su dobar znak. Mediji na bosanskom su dobar znak. Internet omogućava da dijaspora i matica budu bliže nego ikad. Potrebno je da ljudi vole svoj maternji jezik, ali je za njegovo čuvanje važno da ga koriste i prenesu sljedećoj generaciji. Ako ne prenesu jezik sljedećoj generaciji, lišili su je naslijeđa na koje ima pravo. Ne smijemo dozvoliti da mlađi budu žrtve naše nepromišljenosti, lijenosti ili loše organizacije. ■

Hvala na čitanju.

Ovdje možete preuzeti poster posvećen Međunarodnom danu maternjeg jezika, koji sam kreirao 2015. i koji se do danas našao na zidovima stotina učionica i biblioteka, čak i ponekog konzulata. Potpuno je besplatan za obrazovne svrhe. Preporučite i drugima da ga preuzmu i štampaju.

Pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram, čitajte tekstove, dijelite ih sa svojim poznanicima i komentirajte.