Normativni priručnici treba da služe korisnicima jezika tako što će im, zahvaljujući svojim uputama i preporukama, omogućiti lakše pisanje i izbor oblika koje će upotrebljavati u govoru i kreiranju vlastitih tekstova. Zbog toga oni ne treba da budu kolekcija nasumično izabranih preporuka. Normativna rješenja treba da čine sistem koji se može primijeniti i na riječi koje nisu eksplicitno spomenute u normativnim priručnicima kao i na većinu novih problema u vezi s govorenjem i pisanjem koji se vremenom mogu pojaviti u praksi. To se postiže ustanovljavanjem normativnih principa i uređivanjem hijerarhije među tim principima.

U prethodnim stoljećima za osnovu normiranja uzimao se princip “piši kao što govoriš, govori kako je napisano”, iako je bilo i odstupanja od takvog principa. On je bio dobro polazište i dobra odluka na početku standardizacijskih procesa i zahvaljujući takvom određenju kursa standardizacije nastali su savremeni, prilično uredni i efikasni običaji pisanja. Taj princip treba spomenuti, premda je nedostatan, jer danas ne počinjemo osmišljavanje norme od nule, već se oslanjamo na dugu tradiciju normiranja, koja je većinom zasnovana na tom principu. Ipak, treba dodati da od takvog principa može biti koristi samo u nekim pitanjima, naprimjer, u vezi sa zamjenom jata (pisanjem i izgovorom ije / je / e / i, ali je taj princip potpuno beskoristan kada je u pitanju pisanje velikog slova, jer se velika slova ne izgovaraju. S druge strane, opet, sve što je bilo u skladu s tim principom i zaživjelo u praksi – danas ne predstavlja problem. U savremenom pisanju zanimljiviji su izuzeci od tog principa, a njih je mnogo. Uz sve to, danas se dobar dio komunikacije odvija pisanim putem (više nego ikad) pa pisani tekst ima mnogo utjecaja na govor. Zato je potrebno ustanoviti preciznije normativne principe, upotrebljivije i prikladnije za moderno vrijeme. Vjerujem da u savremenom trenutku treba razmotriti bar sljedećih sedam normativnih kriterija: gramatički, frekvencijski, tradicijski, simbolički, princip ekonomičnosti, princip izvornosti i princip nagle ekspanzije. U nastavku teksta predstavit ću svaki pojedinačno.

Gramatički princip zasniva se na gramatičkim osobinama riječi. Riječi treba pisati na onaj način na koji nas upućuju njihove gramatičke osobine. Tako nas, naprimjer, to pravilo ohrabruje da indeklinabilne pridjeve prepoznamo kao samostalne riječi i pišemo ih odvojeno od imenice, naprimjer, etno muzika (ne: etno-muzika). Da je jedinica etno ovdje samostalna riječ, dokazuje činjenica da se ona može pojaviti kao predikat rečenice: Muzika koju sviraju je etno. Takva upotreba oblika etno nije moguća u konstrukcijama: *Centrizam je etno ili *Geneza je etno, što nas ohrabruje na sastavljeno pisanje riječi etnocentrizam i etnogeneza.

Gramatičkog principa normativci se pridržavaju i kada preporučuju da se sažeti oblici poput reko i došo pišu bez apostrofa (ne: rek’o, doš’o). Transformacija ao > o objašnjava se kao sažimanje, odnosno stapanje dvoga u jedno, a ne kao prosto gubljenje jednog od dvoga. Prosječni savremeni korisnici jezika uglavnom nemaju posebna znanja o procesima koji su se zbili u prošlosti i skloniji su shvatanju da je u riječima tipa reko, došo riječ o prostom izostavljanju jednog elementa i, u skladu s tim, radije pišu takve riječi s apostrofom. Takvo nas stanje dovodi do drugog principa koji treba predstaviti.

Frekvencijski princip zasniva se na čestoti pisanja konkurentskih oblika riječi i izraza. Preporuka da se koriste oblici koji su već najrašireniji u praksi vjerovatno je najpraktičnije i najdemokratičnije pravopisno rješenje. Na ovom principu zasniva se većina upotreba jezika koje se ne smatraju normativno problematičnim. Na osnovu ovog principa, u novijim normativnim priručnicima bosanskog jezika (usp. R. Bulić, Rječnik pravopisnih, obličkih i akcenatskih nedoumica u bosanskom jeziku, Tuzla, 2009, str. 154) riječ kafa proglašena je normativno ravnopravnom s riječju kahva, koja je u većini ranijih priručnika, a i nekim novijim, bila preferirano ili jedino rješenje (usp. S. Halilović, Pravopis bosanskoga jezika, Sarajevo, 1996, str. 285; S. Halilović, Pravopis bosanskoga jezika: Priručnik za škole, Zenica, 1999, str. 175; S. Halilović, I. Palić, A. Šehović, Rječnik bosanskoga jezika, Sarajevo, 2010, str. 479). Međutim, ne mora značiti da je najfrekventnije rješenje uvijek najbolje za razvoj jezika i njegovo trenutno funkcioniranje, jer najveća čestota nekog oblika može biti rezultat nametanja, savremenih navika koje su rezultat ranijeg nametanja, stranog utjecaja koji može biti u suprotnosti sa “duhom” bosanskog jezika ili, pak, aktivizma koji se ne zasniva na stručno opravdanim težnjama. Zato je frekvencijski princip često u koliziji sa tradicijskim i simboličkim principima.

Na osnovu tradicijskog principa pojedini se jezički oblici preporučuju za korištenje u standardnom jeziku zato što su već dugo dio standardnog jezika, premda možda i nisu baš frekventni u upotrebi, ili su, pak, značajan dio jezičke tradicije, a ranije nisu bili normirani jer normativci tu tradiciju nisu smatrali važnim faktorom u standardizaciji. Oblici normirani na osnovu ovog principa često su nosioci značajnih stilskih vrijednosti, a ponekad su čak i arhaizmi. Tako je, naprimjer, riječ tko, koja se često, sasvim neopravdano, smatra kroatizmom, normirana u savremenom bosanskom jeziku kao stilem, jer je obilno potvrđena i u bošnjačkoj književnosti i u bošnjačkim narodnim govorima. Oblik nijesam, za koji se usljed površnosti ili neupućenosti često tvrdi da je prisutan samo u crnogorskom jeziku, u bosanskom se jeziku može normirati na osnovu tradicijskog principa, naravno, naporedo s oblikom nisam. Tradicija je važan činilac u islamskoj literaturi na bosanskom jeziku pa ovaj princip može biti važan za normiranje islamske leksike i pravopisnih rješenja koja su značajna za nju.

Simbolički princip omogućava da određeni oblici budu normativno preporučeni zato što u jeziku imaju izrazitu simboličku vrijednost. Takvi su oblici veoma važni za jezike poput bosanskog, koji se koriste u sredini u kojoj još funkcioniraju drugi slični jezici. U takvim se jezicima izrazite razlikovne crte na svim nivoima shvataju kao differentia specifica i služe kao osnova da se tekstovi prepoznaju kao tekstovi na jednom, a ne drugom sličnom jeziku. U bosanskom jeziku naročito važnu simboličku vrijednost imaju riječi s fonemom h, koje u hrvatskom ili srpskom jeziku umjesto fonema h imaju neku drukčiju vrijednost. Dobar primjer je riječ kahva, koja nije normirana u hrvatskom i srpskom jeziku, tako da njena upotreba u tekstu skoro automatski znači da je tekst na bosanskom jeziku, što se ne može reći isključivo na osnovu upotrebe riječi kafa. Takve su i riječi mehko, lahko i sl. Simboličku funkciju može imati i orijentalna geminacija, odnosno udvojeno pisanje suglasnika u riječima orijentalnog porijekla (Allah, Muhammed, sunnet, Džehennem itd.). S druge strane, na osnovu simboličkog principa neki oblici mogu biti proglašeni nenormiranim, jer mogu biti obilježeni kao tuđinski, nametnuti ili jednostavno neprikladni, kao što je, naprimjer, riječ muhamedanac.

Princip ekonomičnosti omogućuje da se neka jezička konstrukcija ili pravopisno rješenje normira jer je njihova upotreba ekonomičnija, odnosno jednostavnija i manje mukotrpna za korisnike jezika. Na osnovu tog principa uvode se kratice i skraćenice, ali se izbor preporučenog oblika skraćenice može temeljiti na nekom od drugih pravopisnih principa (naprimjer, frekvencijskom).

Prema principu izvornosti normiraju se oblici koji na najviše proziran način ukazuju na izvor, odnosno porijeklo riječi ili oblika. Može se odnositi na etimološko pisanje riječi stranog porijekla i na pisanje domaćih riječi etimološkim (korijenskim) pravopisom ili bar dopuštanje da se u normi ostavljaju izuzeci koji se zasnivaju na čuvanju izvornog oblika (naprimjer, odškrinuti, sa suglasničkom grupom dš, koja je u pisanju sačuvana u izvornom obliku i nije doživjela uobičajene promjene odškrinuti > otškrinuti > očkrinuti). Princip izvornosti može biti naročito važan u islamskom diskursu. Tako se, naprimjer, može imati nedoumica da li pisati Qur’an, Kur’an ili Kuran.

Princip nagle ekspanzije može se primijeniti na nove jezičke i pravopisne pojave, koje su prisutne u praksi relativno kratko, ali se na osnovu prvobitnih pokazatelja zaključuje da bi mogle biti dobro prihvaćene u jezičkoj praksi zajednice. Takve su pojave, naprimjer, pisanje riječi inšAllah sa velikim A usred riječi ili korištenje skraćenice aBd sa značenjem ‘ako Bog da’. Uspjeh takvih pojava u praksi navodi nas na pomisao da treba razmotriti njihovo normiranje, a za konačnu odluku o preporuci da se koriste ili ne koriste potrebno je razmotriti i ostale principe.

Navedenih sedam principa nisu jednako važni za vrednovanje svakog pojedinačnog rješenja. Bilo bi dobro kad bi se definirala njihova hijerarhija od koje se ne bi odstupalo. Međutim, to može dovesti do nepraktičnih i ekstremnih rješenja, što nije cilj normiranja. Tako se dešava da su u nekim slučajevima istovremeno relevantna dva kriterija ili više njih, a nekad na takav način da jedan poništava drugi. Kad se desi da su dva kriterija u suprotnosti, onda se u svakom pojedinom slučaju mora prosuđivati kojem kriteriju treba dati prednost. Takvi će nam slučajevi biti tema u tekstu Šta ako?.

Ovu listu principa ne smatram konačnom. Hvala na čitanju.

Do sljedećeg teksta, pozivam vas da čitate moj blog, dijelite tekstove sa svojim poznanicima i, svakako, pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.

Preuzmite i moju knjigu Pragmatički aspekti romana Ponornica Skendera Kulenovića potpuno besplatno ovdje.