Ove se godine Mevlud, rođendan poslanika Muhammeda, obilježava pri kraju Mjeseca knjige pa je dobra prilika da s vama podijelim neke zanimljive podatke o mevludskim spjevovima na bosanskom jeziku i, svakako, preporučim da ih pročitate.

Ako se za početak razvoja mevluda kao književnog žanra na bosanskom jeziku uzme 1878/79. godina, godina kada je hafiz Salih Gašević objavio svoj mevlud, onda možemo konstatirati da je mevlud književna vrsta koja na bosanskom jeziku postoji preko 140 godina. Za to vrijeme nastalo je mnogo mevludskih tekstova na bosanskom jeziku, koji pokazuju veliku raznolikost stilova, izbora detalja i vrsta stihova. Međutim, mevlud kao književni žanr malo je spominjan i slabo opisivan u književnoj historiji, teoriji, pa i kritici – izvan vjerskih krugova.

U bibliografijama tekstova o mevludu navodi se mnogo tekstova, mnogo naslova, ali analiza tih tekstova pokazuje da je u njima prenesen jedan veoma mali broj stručnih informacija o mevludu kao književnom žanru. Takvi su tekstovi najčešće prigodni, posvećeni konkretnom događaju ili osobi, skoro redovno pristrasni (dotična osoba i događaj obasipaju se pohvalama), neobjektivni, često i nemaju naučnu motivaciju.

Ako se i tematizira mevlud kao književni žanr, onda se reciklira nekoliko osnovnih informacija tipa: mevlud je…, najznačajniji mevludi su…, prvi mevlud je…, a primjeri mevluda koji se navode uvijek su općepoznati Gaševićev, Bašagićev, Zenunovićev i Kadićev mevlud. Bilo da se prate popisi ili opisi mevluda ili, pak, moguća ukazivanja na to kakvi bi mevludi trebali biti, uočit će se nedovoljna posvećenost njihovoj literarnoj vrijednosti, a insistiranje na utilitarnoj strani mevludskih tekstova, prije svega na njihovoj pobožnoj dimenziji. Takve tekstove uglavnom pišu ljudi koji imaju određeni vjerski background ili zadatak, aktivisti Islamske zajednice ili muslimanskih udruženja ili dopisnici muslimanskih listova. Takvi su pristupi sasvim legitimni. Oni imaju svoju društvenu ulogu – edukativnu, informativnu, propagandnu… – ali ako se sav govor o mevludu kao spjevu, jedinstvenom književnom žanru, svede samo na takve pristupe, javlja se opasnost da se on okameni, zatvori kao forma i nikad ne razvije potencijal koji sigurno ima.

Moje je uvjerenje da mevlud zahvaljujući raznovrsnosti formi, jedinstvenosti tematike, brojnosti (veličini korpusa), simboličkom značaju za publiku i posebnosti unutar bošnjačke književnosti zaslužuje ozbiljnu analizu, stručni opis i, napokon, ako ne povlašten, onda bar pravedan status među žanrovima kojima se odlikuje bošnjačka književnost.

Zbog pobožne dimenzije mevludskih tekstova često se pogrešno smatra da je mevludski tekst pojava za čije je analiziranje i opisivanje pozvanija ulema, odnosno teolozi, nego književni kritičari, historičari, teoretičari ili filolozi. Uprkos takvom dominantnom shvatanju, mevlud od devedesetih godina 20. stoljeća dobija više pažnje i u krugovima koji nisu isključivo vjerski. Više detalja o toj pažnji možete pročitati u mom radu Razvoj mevluda na bosanskom jeziku, koji poklanjam uz ovaj tekst.

To, nažalost, još nije dovoljno da se mevlud “izvuče” iz okrilja vjerske književnosti i postane književnost. Čini se da je trenutno stanje ove književne vrste takvo da su jedni zadovoljni time da mevlud zauvijek bude samo vjerska književnost, a da ga drugi smatraju nedostojnim ozbiljnih književnoznanstvenih opisa i proučavanja baš zato što su vjerska književnost. Smatramo da se i jedni i drugi vode predrasudama, za čiji nastanak vjerovatno nisu krivi oni, ali čijem reproduciranju uveliko doprinose.

Nadam se da će vas ovaj tekst i rad Razvoj mevluda na bosanskom jeziku potaknuti da čitate mevludske spjevove i potražite informacije o njima i izvan vjerskih glasila. Za to je, svakako, korisno znati popis tih spjevova, koji će nam olakšati pretraživanje bibliotečkih kataloga i interneta. Na osnovu dugotrajnog istraživanja mevluda i literature o mevludima sakupio sam sljedeći popis autora mevludskih spjevova na bosanskom jeziku: Salih Gašević, Musa Ćazim Ćatić, Arif Sarajlija Brkanić, Safvet-beg Bašagić, Seid Zenunović, Muhamed Spužić, Muharemaga Dizdarević (poznat kao Muhamed Rušdi, napisao dva mevluda), Nazif Šušević, Mahmud Džaferović, Ali b. Abdullah Ali Bosnavi, Tahir Popov, Šemsudin Sarajlić, Hamdi ef. Sirćo, Vehbija Hodžić, Rešad Kadić, Ešref Kovačević, Mehmed Mahmutović, Ismail Selimović, Ibrahim Proho, Husnija Suša, Seid Aščić, Mustafa Jelovac, Meho Hasanović, Esad Bajić i Džemaludin Latić. Ovo je najkompletniji popis autora mevluda na bosanskom jeziku. Kad se uzme u obzir sve što znamo o mevludima navedenih autora, onda se uz neke od njih moraju staviti određene napomene, istaknuti nejasnoće, a neke treba i ukloniti s popisa. (Više detalja pronaći ćete ovdje.)

Nije rijetka pojava da autori mevluda znaju malo o ranijim autorima i mevludima. Jedan od najboljih poznavalaca mevluda na bosanskom jeziku Aziz Kadribegović u tekstu “Naši mevludski spjevovi” (1983) napisao je da mu je čudno i zbunjujuće što “ni mnogobrojni autori koji su do sada pisali o našim Mevludima, uopće ne spominju (…) stihove Muse Ćazima Ćatića u ‘Lejlei-Mevludu’”. Šemsudin Sarajlić je 1958. u predgovoru svom mevludu napisao kako je “vazda želio, da i mi imamo Mevlud na svom jeziku”, a da “prikladnog ne dobismo do sada”, tj. do 1958. To je zaista neobično. Takvo je bilo i mišljenje Alije Nametka, također jednog od najboljih poznavalaca mevluda, a isto smatra i Alija Pirić, jedan od najboljih poznavalaca djela Šemsudina Sarajlića.

Takve pojave donekle se i mogu razumjeti ako su se dešavale u davno prošlom vremenu. Međutim, vjerujem da se opravdanje za takve pojave ne može naći danas, u vremenu interneta, masovnih medija i elektronskih kataloga. U vezu s tim može se dovesti izjava Mustafe Prljače, ako je tačno prenesena, u recenziji Latićeva Mevlud-i šerifa: “U poratnom vremenu u Bosni (tj. nakon okrutne agresije i rata 1992.-1995.), koliko nam je poznato, nije napisan nijedan novi mevlud, tako da se mevludski spjev Džemaludina Latića smatra svojevrsnim prvjencem, srećom – veoma kvalitetnim, raskošnim i sadržajnim.” Malo hiperbole u svrhu promocije nije naodmet, ali ako uzmemo u obzir da Prljača kao urednik potpisuje dvije El-Kalemove Zbirke mevluda (iz 2003. i 2019), a ne poznaje ili namjerno ignorira svu mevludsku produkciju nakon 1995. godine, onda imamo razloga da budemo zabrinuti za budućnost mevluda kao književnog žanra. A ovo su činjenice: Mevlud Ismaila Selimovića (1997) preporučilo je Muftijstvo zeničko, a objavio Islamski centar Mostar; mevlud Kuća odabranih Mustafe Jelovca (2018) objavio je Medžlis Islamske zajednice Mostar; Novi mevlud Mehe Hasanovića objavio je Medžlis Islamske zajednice Zvornik. Dakle, bar tri mevluda objavljena nakon agresije imaju izdavače unutar razgranate porodice institucija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kojoj pripada i El-Kalem. Ne smije se dozvoliti da se zbog lijenosti ili pristrasnosti ignorira bogata mevludska produkcija na bosanskom jeziku. Za razvoj žanra mevluda na bosanskom jeziku u budućnosti veoma je važno da se poznaje i ne ignorira njegova bogata prošlost.

Mevludski žanr zaista privlači dosta autora. Na konkurs Rijaseta Islamske zajednice u BiH od 1. novembra 2015. javilo se jedanaest autora s novim mevludima (v. Obavijest o rezultatima Konkursa za novi Mevludski spjev). Nagrada na konkursu nije dodijeljena, jer, prema izvještaju komisije, “nijedan od prispjelih radova ne ispunjava univerzalne poruke spjevova o Poslaniku, a. s., niti u dovoljnoj mjeri odražava smjernice konkursa i ne zadovoljava postavljene kriterije”. To se može tumačiti kao dobar znak, jer pokazuje da Rijasetove komisije ne upravljaju razvojem žanra. Nažalost, u obavijesti se ne navodi ko su autori prispjelih mevluda. Objavljivanje tih mevluda moglo bi izazvati pravu renesansu žanra. Samo u 2019. godini objavljena su tri nova mevluda (Hasanović, Bajić, Latić), tako da imamo osnova za optimizam.

U ovom kratkom osvrtu želio sam podsjetiti na bogati korpus mevludskih tekstova na bosanskom jeziku. Njih ima mnogo više od uobičajena četiri (Gašević, Bašagić, Zenunović, Kadić). U ranijim popisima mevluda kojima raspolažemo ima i manjka i viška: manjka, jer su se pojavili novi mevludi, a viška, jer nekim tekstovima koji se spominju ne raspolažemo, nisu mevludi ili su ustvari prijepisi nekog drugog mevluda. Na kraju ću ponoviti zaključak koji sam dosad isticao u više radova o mevludima: mevlud kao žanr još ima mnogo potencijala za razvoj i na bosanskom jeziku nije ostvario najveće domete. Taj razvoj zaslužuje kontinuirano praćenje, promociju i književnoznanstvenu deskripciju i evaluaciju, jer je mevlud mnogo više od povremenog događaja i mnogo više od vjerske književnosti.

Moj duži tekst o upravljanju glasovima u Bašagićevu Mevludu možete preuzeti ovdje.

A u ovoj svečanoj prilici želim s vama podijeliti i tekst Razvoj mevluda na bosanskom jeziku. Možete ga preuzeti putem OVE FORME.

Hvala na čitanju.

Do sljedećeg teksta, pozivam vas da čitate moj blog, dijelite tekstove sa svojim poznanicima i, svakako, pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.