Nakon teksta povodom Dana učitelja i teksta U čemu je vrijednost čitanja nastavljam seriju posvećenu Mjesecu knjige ovim tekstom o autorskim zahvalama i posvetama knjiga.
Svaki autor zna da je pisanje i objavljivanje knjige mukotrpan i obično dugotrajan poduhvat. Ponekad je prilikom rada na knjizi autoru potrebna neka pomoć od nekog drugog ili je bar potrebna tolerancija zato što za vrijeme rada zapostavlja neki drugi posao. Stoga se autori u knjigama često eksplicitno zahvaljuju onima koji su im pružili pomoć, ponekad navodeći i neke detalje, lične podatke i emocije. Time nam se autori malo predstavljaju kao osobe. Tako nam se također djelimično otkrivaju sistem i okolina u kojima autori djeluju.
Na internetu se može pronaći više top-lista zanimljivih posveta i zahvala. Među njima se naročito ističe tzv. “konačno iskrena posveta”. To je posveta u knjizi An Introduction to Algebraic Topology (Springer, 1988) Josepha J. Rotmana, koja u prijevodu glasi:
“Mojoj ženi Marganit
i mojoj djeci Elli Rose i Danielu Adamu
bez kojih bi ova knjiga
bila završena dvije godine ranije”
Pažnju korisnika interneta u 2019. godini privukla je posveta u knjizi The Field Guide to the North American Teenager (Balzer+Bray, 2019) Bena Philippea:
“Mojoj majci, Belzie.
Bio bih užasan doktor, mama. Ljudi bi umrli.”
Umberto Eco u knjizi duhovitih kratkih osvrta na različite pojave iz (uglavnom) akademskog života Kako putovati s lososom i drugi eseji (How to Travel with a Salmon & Other Essays, A Helen and Kurt Wolff book, Harcourt Brace & Company, 1994) posvećuje pažnju i zahvalama u knjigama. Naravno, čini to s velikom dozom ironije. Najprije u predgovoru kaže kako knjiga ne sadrži zahvale te da čitaoca u vezi s tim upućuje na poglavlje “Kako napisati uvod”. A u tom poglavlju, između ostalog, piše i sljedeće:
“Vještina odavanja priznanja obilježje je punokrvnog učenjaka. Ponekad se može dogoditi da učenjak, nakon što izvrši svoj zadatak, otkrije da nema kome zahvaliti. Nema veze. Izmislit će neke dugove. Istraživanja bez dugovanja su sumnjiva i nekome se uvijek, nekako, mora zahvaliti.”
Potom piše cijelu vlastitu zahvalu, trudeći se da ne izostavi nikog i ništa čemu išta duguje, čak ni štampač.
Zahvale i posvete obično su zadatog formata, ali pružaju autorima dovoljno slobode da pokažu kreativnost i određene varijacije. Čini se da se određene grupe i pojedinci, odnosno svojevrsni tipovi pojavljuju u najvećem broju posveta i zahvala: roditelji, supružnici, djeca, kolege i studenti, odnosno oni koji su slušali predavanja pa pritom svojim pitanjima doprinijeli razvoju autorove misli. U nastavku ću navesti neke posvete i zahvale iz lingvističkih knjiga.
Znameniti francuski gramatičar Luciene Tesnière, koji se smatra začetnikom sintaksičkog pravca poznatog kao gramatika zavisnosti, posvetio je maestralno djelo Osnove strukturalne sintakse svojoj djeci ovim riječima:
“Svojoj djeci, Michelu, Bernardu i Yveline Tesniere, posvećujem ovu knjigu, čije je sazrijevanje potaknuto njihovom znatiželjom.”
Ovaj tekst popraćen je divnim rečeničnim stablom na kome je u skladu s autorovim učenjem predstavljena sintaksička struktura posvete.
S druge strane, prevodioci knjige na engleski jezik (Sylvain Kahane i Timothy Osborne) svoj su prijevod posvetili “zajednici gramatike zavisnosti općenito”, dodavši da se nadaju da će njihov prijevod motivirati dalja istraživanja prirode zavisnosti. Oni su svoju posvetu također ispisali i u obliku rečeničnog stabla. (Knjigu možete besplatno preuzeti ovdje.)
Dubravko Škiljan je svoju knjigu Lingvistika svakodnevice (Književna zajednica Novog Sada, 1989) posvetio kćeri. On u predgovoru knjige, nazvanom “964 riječi unaprijed”, duhovito predstavlja svoja autorska očekivanja od knjige te kako je, nakon diskusije sa suprugom, izgubio sve iluzije da će ta knjiga nešto promijeniti. Opisuje i različite promjene koje su on i knjiga doživljavali u toku rada. Predgovor završava sljedećom posvetom:
“Knjiga je, dakako, sada kad je dovršena, nešto drugačija nego što sam je zamišljao, i moja supruga, kao i uvijek nepogrešiva u svojoj kritičnosti, s pravom je neće pročitati. Ali kćerka, kojoj uporno dokazujem da bi morala studirati neku nauku manje zaludnu od jezičnih disciplina, i koja još nije uspjela sasvim izgraditi svoj kritički stav, ovdje će – nadam se – pronaći neke argumente koji će je uvjeriti da smo i njezina mama i ja ponekad u pravu. Zato joj (uostalom, na njezin izričit zahtjev) posvećujem ovu knjigu.”
Česte su “mete” posveta i supružnici, kojima se autori uglavnom zahvaljuju za strpljenje i trpljenje, nerijetko priznajući da će im vječno biti dužni. Ovo je dio zahvale Anne Siewirske u knjizi Lice (Person, Cambridge University Press, 2004):
“Napokon, želim zahvaliti svojim prijateljima i porodici za podršku i strpljenje a naročito svom suprugu Dikku Bakkeru za pristajanje, mnogo češće nego što bi želio, da bude na drugom mjestu.”
Autorima ljudi iz iste struke mogu pružiti ohrabrenje i poticaj na različite načine. Ovako Andrew Carstairs-McCarthy u knjizi Evolucija morfologije (The Evolution of Morphology, Oxford University Press, 2010) sa zahvalnošću spominje Joan Bresnan:
“Joan Bresnan ohrabrila me obrazloženjem da niko drugi ne razmišlja u istom smjeru kao ja pa, ako ja ne napišem ovu knjigu, niko drugi neće.”
Jedan od standardnih dodataka zahvalama jeste priznanje i da niko od onih koji su doprinijeli nastanku knjige nisu odgovorni za propuste. Propusti su uvijek isključivo autorovi.
Navest ću još dvije zahvale Anne Wierzbicke koje se mogu smatrati svojevrsnim antizahvalama. U predgovoru knjizi Cross-Cultural Pragmatics: The Semantics of Human Interaction (Mouton de Gruyter, 2. izdanje, 2003), između ostalog, autorica spominje i sljedeću situaciju:
“Kada sam 1983. godine na mjesečnom sastanku Sidnejskog lingvističkog kruga predstavila rad pod naslovom ‘Različite kulture, različiti jezici, različiti govorni činovi: engleski naspram poljskog’ (Wierzbicka 1985), u kojem sam tvrdila da su navodno univerzalne maksime i principi ‘učtivosti’ zapravo bili zasnovani na anglo kulturi, moje su ideje smatrane heretičkim. Naročito, kad sam tvrdila da je ‘sloboda od nametanja’, koju su Brown i Levinson (1978: 66) vidjeli kao jedan od najvažnijih principa po kojima se vodi ljudska interakcija, zapravo anglokulturna vrijednost i da je izbjegavanje ‘ravnih imperativnih rečenica’, koje je Searle (1975: 69) pripisao ‘uobičajenim (ljudskim, A. W.) razgovornim zahtjevima uljudnosti’, nisu odražavale ‘univerzalne principe uljudnosti’, već su izražavale nešto što se posebno tiče moderne anglo kulture, moje su tvrdnje odbačene bez ustezanja. Zapravo, neprijateljska i prezriva reakcija te publike bila je za mene početni poticaj za sudjelovanje u dugotrajnoj kampanji protiv onoga što sam smatrala pogrešnim pravovjerjem tog vremena.
Iz perspektive godina koje su uslijedile, moram biti zahvalna na negativnoj reakciji te publike u Sydneyu na rad koji je postao jezgro moje Kroskulturalne pragmatike iz 1991. godine. Međutim, još sam zahvalnija drugim lingvistima, koji su u toj negostoljubivoj postgrajsovskoj klimi također dizali glas u odbranu kulture kao ključnog faktora koji određuje načine govora, a posebno onima koji su se usudili povezati načine govora specifične za određene jezike s različitim kulturnim vrijednostima. Da spomenem samo nekoliko učenjaka koje sam tih ranih godina vidjela, a koje i sada vidim kao ‘drugove po oružju’…”
Ista autorica i na drugom mjestu izražava zahvalnost za negativne kritike, ali i za ignoriranje, koje je u svijetu nauke vjerovatno češće nego što se na prvi pogled čini. U uvodu knjizi Imprisoned in English The Hazards of English as a Default Language (Oxford University Press, 2014) Wierzbicka različitim ljudima iskazuje zahvalnost za mnoge stvari, počev od inspiracije za ime knjige:
“Naslov ove knjige došao mi je tokom neformalne rasprave o tim pitanjima u januaru 2012. godine na lingvističkoj zabavi na farmi u blizini Canberre, kada mi je kolega David Nash s prijateljskim australijskim sarkazmom rekao: ‘Znam, znam da sam zarobljenik engleskog.’ Kakav sjajan naslov za knjigu, pomislila sam – i počela sam pisati ovu knjigu (samo neznatno prilagodivši naslov) istog dana. Željela bih zahvaliti Davidu što me provocirao na ovaj način. Zahvalna sam i drugim kolegama koji su stvorili milje unutar kojeg su se misli razvijene u ovoj knjizi mogle testirati i osporiti.”
Nakon nabrajanja bližih i daljih kolega zaslužnih za prethodno spomenute pogodnosti autorica nastavlja:
“Kad dublje pogledam u zakutke svog srca i uma, moram priznati da sam dužna i nekim kolegama lingvistima koji su studiozno izbjegavali spominjati moj rad (kada pišu o lingvističkoj relativnosti, jezičkim univerzalijama ili odnosu između jezika i kultura). Ako se nečije ideje ignoriraju ili marginaliziraju, to također može imati stimulativan učinak na razmišljanje i pisanje. Trebaju nam intelektualni prijatelji, ali nam trebaju i protivnici, klevetnici i ‘crne zvijeri’. Svi oni mogu poticati vatru onoga što filozof Peter Goldie (urednik Oxfordova priručnika o filozofiji emocija) naziva ‘afektom u intelektualnoj aktivnosti’ i posljedično povećava našu strast i motivaciju.”
Na kraju teksta uvoda autorica ističe da bi, u skladu sa svime što tvrdi u knjizi, rado svima kojima zahvaljuje zahvalila “gorąco” – u poljskom stilu: ‘vruće’, ali budući da piše na engleskom, može zahvaliti samo “warmly”, ‘toplo’.
Mnogo je knjiga, mnogo posveta, mnogo je zahvala u njima. Nekad su preduge, previše formalne, prilično dosadne, čisto “tehničke”, neiskrene, ali se autori nerijetko potrude da napišu posvete i zahvale koje su nesvakidašnje, zanimljive, poučne, iskrene i nimalo dosadne.
Ja vama zahvaljujem na čitanju. Ako mislite da vam je tekst bio koristan ili zabavan, zahvalite mi tako što ćete ga podijeliti sa svojim poznanicima.
Pozivam vas i da me pratite na društvenim mrežama Facebook i Instagram i da besplatno preuzmete knjigu Pragmatički aspekti romana Ponornica Skendera Kulenovića putem ove forme.