Općenito je prihvaćeno stajalište da čovjek ne mora biti obrazovan muzičar niti posebno talentiran za muziku da bi komentirao neku pjesmu i ustvrdio da je loša ili osrednja. Pritom, gledano očima stručnjaka ili nekog sličnog njemu samom, može biti u pravu, ali i ne mora. Nestručnost u oblasti muzike nije prepreka ni da se drugima preporuči neka pjesma ili album ili da se, pak, ukaže da je slušanje određene pjesme na neki način štetno (u najmanju ruku gubljenje vremena). Međutim, sama sloboda komentiranja ne garantira da bi komentator sam znao napisati i komponovati dobru pjesmu. Doduše, rijetko će se komentatori ovog tipa naći u žirijima ozbiljnih takmičenja, a još rjeđe na poslovima koji se tiču stvaranja muzike, a na kojima se može steći ili izgubiti novac. Ali mogu, naprimjer, voditi muzičku emisiju na televiziji ili radiju, predstavljati top-listu ili prodavati muzičke instrumente ili kasete, odnosno njihove moderne ekvivalente.

Čovjek ne mora biti obučeni fudbaler da bi mogao uživati u utakmici, komentirati je, dati kladioničarski savjet ili jednostavno – navijati. Međutim, ta ga sloboda neće učiniti trenerom, igračem ili sudijom u bilo kojoj profesionalnoj ligi. Činjenice da dvaput mjesečno rekreativno igra s prijateljima i zna razliku između “dati gol” i “dati gol više” neće ga učiniti profesionalcem niti vrijednim ulaganja sa stajališta sportskog tržišta.

Može se navesti mnogo sličnih primjera. Ali da se vratimo jeziku. Zdrava ljudska bića koja su u pravo vrijeme (u ranom djetinjstvu) izložena nekom jeziku naučit će taj jezik bez problema. Većina ljudi na svijetu ispunjava oba ova uvjeta pa je sposobnost služenja jezikom prirodno stanje čovjeka i čovječanstva. Pod utjecajem te činjenice nastaje jedna od najvećih zabluda u vezi s jezikom, a to je uvjerenje da o jeziku svi znaju sve.

Da bismo se riješili te zablude, potrebno je da razlikujemo dvije dimenzije znanja jezika, odnosno sposobnosti koje se tiču jezika. Zvat ću ih sposobnost eksploatacije, koja podrazumijeva spomenuto služenje jezikom, i sposobnost eksplanacije, koja podrazumijeva razumijevanje mehanizama i principa na osnovu kojih je jezik organiziran i na osnovu kojih funkcionira te sposobnost da se ti mehanizmi i principi objasne. To je nešto što traži dublji uvid, obuku, a obično i određenu dozu talenta i nije nešto što je svakome dato. Međutim, često se pomiješa s “običnim” znanjem jezika i nastaju nesporazumi. Razlika između eksploatacije i eksplanacije može se usporediti s razlikom između trudnice i ginekologa ili znanja koje je potrebno da se posjeduje da se postane trudnica, odnosno ginekolog.

Normiranje jezika u svojoj suštini ne smatra se naučnim radom. Najnaučniji dio procesa normiranja podrazumijeva kreiranje tekstova u kojima će se definirati supstanca i struktura (budućeg) standardnog jezika. A da bi se kreirali ti tekstovi, valja znati s kakvim se jezičkim problemima i pojavama “ima posla”, a potom ih izložiti u vidu pravila i preporuka koje se zasnivaju na nekom obliku vrijednosnog suda. A upravo vrijednosni sud nije nauka. Kao što neznalica u muzičkim poslovima može reći da je rok bolji od folka ili obrnuto, tako i neznalica u poslovima jezika može reći da je jedan oblik, naprimjer kapitalist, bolji od drugog oblika, naprimjer kapitalista, jer – i onda se može navesti niz razloga koji s naukom nemaju nikakve veze – “ja tako govorim”, “tako u novinama piše”, “moji stari su iz Hercegovine i govore tako”, “ovako je moderno”, “ovako je urbano”, “drukčije je ruralno, zastarjelo, nacionalistički, novokomponovano…”, “ovo mi bolje zvuči (ili zvući)” itd.

Stoga valja imati na umu da, ma koliko normiranje ne bilo u strogom smislu nauka, oni koji se prihvataju posla normiranja moraju biti dobri poznavaoci mnogih aspekata jezičke strukture i jezičke upotrebe. Bar ako hoćemo da posao normiranja bude valjan, mora se povjeriti profesionalcima. A profesionalac bi više nego nasumični govornik (bio taj govornik svetac, demagog ili trgovac) morao vladati podacima o jeziku i biti svjestan teritorijalnih i socijalnih varijacija, neumitnosti jezičkih promjena i, napokon, biti svjestan uloge standardnog jezika u zajednici. Profesionalac neće tvrditi kako niko drugi nema pravo normirati jezik osim njega, niti će se skrivati iza “lažnih idola” i izmišljati da “nigdje na svijetu nije ovako ili onako”. Profesionalac će napraviti proizvod i potpisati se na njemu.

Neće izbjegavati odgovornost skrivajući se iza apstraktnih ili objektivno nemjerljivih veličina kao što su institucije, komisije ili kolektivi drugog tipa. Također neće pretenciozno proglasiti svoje djelo narodnim ili javnim dobrom, implicitno ga namećući narodu prije nego što ga narod ima priliku vrednovati pa prihvatiti ili – odbiti. Narodu se, naravno, ne može ugoditi, o čemu će biti riječi u jednom od sljedećih tekstova. Svejedno je, pritom, radi li se o muzici, normiranju jezika ili nečemu važnijem. U konačnici je nužan povratak na pitanja koristi i moći. Vjerujem da je veći uspjeh normiranja ako proizvod bude dugoročno koristan što većem broju korisnika i ako bude moćan zato što je koristan.

Još jednom valja podsjetiti na apsurdnost tvrdnji pojedinih aktivista da samo oni imaju pravo normirati jezik. Takve su tvrdnje potpuno neprofesionalne – zato i koristim naziv aktivisti. Razlog za svoju posebnost oni vide u činjenici da su sami sebe ovlastili da normiraju, a nikog drugog nisu. Sa stručne strane, takve tvrdnje i ovlaštenja ne drže vodu. Jedan od očiglednih dokaza za to možemo vidjeti u sljedećem hipotetičkom scenariju.

Zamislimo da dva ili tri tima stručnjaka rade na istom proizvodu, naprimjer pravopisu ili gramatici standardnog jezika. Zamislimo da imaju u vidu iste principe po kojima kroje pravila, imaju ista dugoročna stremljenja, namjere jednako plemenite, i misle prilikom rada na istu grupu budućih korisnika. Zamislimo da ih isti materijal i isti principi dovedu do približno jednakog proizvoda. Kakve onda ima veze ko je autolicenciran i rukopoložen da proglašava normativno pravovjerje, a ko je samo radio svoj posao, tj. stvarao stručni proizvod? Najbitniji je proizvod. Insistiranjem na vlastitoj mjerodavnosti spomenuti se aktivisti trude da pitanje kvaliteta stave u drugi plan. Međutim, u obaviještenoj i osviještenoj zajednici u kojoj struka drži do sebe – takvim se insistiranjem samo ističe izbjegavanje priče o kvalitetu.

Da zaključim. Ko ima pravo normirati jezik? Svako. Ko može dobro normirati jezik? Profesionalci. Kako se normativna rješenja šire i primaju u zajednici? Odgovor je dat u mome ranijem tekstu Kao prelazak preko mosta.

Hvala na čitanju.

Do sljedećeg teksta, pozivam vas da čitate moj blog. Podijelite tekstove sa svojim poznanicima i, svakako, pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.