U dvama ranijim tekstovima posvećenim prirodi normiranja jezika (ovdje i ovdje) istaknuo sam dvije sile koje su najvažniji činioci u procesima normiranja – moć i korist (interes). Korist sam komentirao malo detaljnije, a u ovom ću tekstu više govoriti o moći.

Za jezičku normu najbolje je ako su moć i korist koje je oblikuju u međusobnoj harmoniji. Ako to nije slučaj, moguće je da će potencijalni korisnici standardnog jezika biti prinuđeni da biraju između jednog i drugog i da odluče šta je veće.

Prisustvo moći u normiranju očituje se na više načina. Standardni se jezik svrstava u neorganske idiome, što znači da se oblikuje svjesnim djelovanjem čovjeka. Njegova supstanca (jedinice, njihovi odnosi, povezivanje i upotreba) definira se gramatikama, rječnicima, pravopisima i normativnim priručnicima. A njih prave ljudi. Jedna od osobina standardnog jezika jeste da uživa prestiž u zajednici – što je očigledan pokazatelj moći. Dakle, izbor supstance koja će se proglasiti standardnom zavisi od ljudi.

Tu se postavlja pitanje ko daje ovlasti bilo kome da normira jezik u ime svih. U različitim stručnim i nestručnim osvrtima na standardizaciju jezika obično se ističe da je normiranje jezika političko pitanje ili da je, između ostalog, “i političko pitanje”. Jezička politika (usmjeravanje upotrebe jezika i jezičkih promjena), međutim, nije isto što i opća politika (usmjeravanje društvenih kretanja). Političari se u demokratskim društvima bore za moć tako što uvjeravaju građane da im na izborima povjere da odlučuju u njihovo ime i upravljaju resursima koji pripadaju svima.

Ljudi koji vode jezičku politiku ne bore se na izborima, a žele da “upravljaju jezikom”, koji pripada svima. Kako oni dolaze do te pozicije?

Neki od njih svoju moć ili privid moći dobijaju na osnovu vlastitog stručnog autoriteta, tako da njihova vizija standardnog jezika ima uspjeha samo do one granice do koje dopire njihov autoritet.

Drugi polažu pravo na normiranje u ime svih na osnovu “blagoslova” (narudžbe) koji dobiju od političara ili institucija. Oni smatraju da im je to pravo “spušteno” s nekog “višeg mjesta”. Spomenuti političari mogu biti na vlasti ili u opoziciji. Institucije mogu biti dio državnog aparata (ministarstva, naprimjer), ali i ne moraju. Može to biti vjerska organizacija, nevladina organizacija ili neka kulturna zajednica. U svakom slučaju, norma koja se “propiše” po narudžbi i “blagoslovu” može imati djelatni utjecaj samo do granice do koje seže utjecaj i vlast naručioca.

Uzmimo za primjer “idealni” slučaj da je naručilac i budući skrbnik standardnog jezika država. Ona, bar u teoriji, može propisati zakon po kome će kažnjavati svako javno ogrešenje o normu. No, to bi bio napad na slobodu izražavanja i raznolikost. To bi bilo uvođenje “verbalnog delikta” i izdaja svih mogućih razloga zbog kojih se i vrši standardizacija. Sretne države ne rade tako. Sretne se države svojim standardnim jezikom koriste u diplomaciji i vlastitoj administraciji, vojsci, medijima i obrazovnom sistemu. A čak i u državnim školama (u sretnim državama) standardni se jezik ne proklamira kao jedina jezička vrijednost, već se pokušava njegovati kao korisna vještina i stožer jezičkog zajedništva (“jedan za sve”, ali ne i “sve u jednom”), dok se značajna pažnja posvećuje lokalnim govorima i dijalektima, odnosno zavičajnim idiomima učenika. Na osnovu svega rečenog, možemo konstatirati da bi i državi bilo bolje da prilikom naručivanja norme za svoje potrebe ima u vidu korist koju će dobiti od tog posla nego da na tom (osjetljivom) pitanju demonstrira svoju (osjetljivu) moć.

Ako je naručilac i potencijalni skrbnik određenog oblika standardnog jezika neka manja organizacija koja nije dio državnog aparata (akademija, institut, kulturna zajednica, udruženje građana, kompanija), ona možda u određenoj mjeri može obavezati svoje članove ili zaposlenike da se pridržavaju njene norme – i to je sve što se tiče obaveze. Takve organizacije mogu pozvati javnost da se prikloni njihovim rješenjima, pozivajući se na svoj autoritet, učenost izvršilaca (autora i recenzenata), tradiciju, starost institucija, dobre namjere, ali ne mogu nikog obavezati na slijeđenje njihovih rješenja, a pogotovo odreći pravo nekom drugom da se bavi normiranjem. Svaki pokušaj takvih institucija da negiraju bilo kome pravo da predlaže normativna rješenja bez njihova blagoslova jeste pokušaj bespravne uzurpacije zajedničkog dobra, iskazivanje straha od konkurencije i kritike te skrivanje iza moći kao nagovještaj mogućnosti da od njihovih prijedloga može biti malo koristi.

Onome ko zajednici donosi korist ne treba prinuda. Treba mu samo sloboda da pokaže šta ima. Na taj način onaj ko donosi korist zaslužuje i stječe moć. To je najbolji način. Na takvim temeljima zasnovan standardni jezik ostvaruje svoj smisao.

Moguće je da se u nekom slučaju stekne kombinacija dvaju ili sva tri navedena faktora, ali kvalitet je onaj koji pobjeđuje.

Tu nije kraj priče o standardnom jeziku i moći. Pitanje je šta je korisno za zajednicu i šta joj donosi korist. Pitanje je veoma složeno i višedimenzionalno.

Šta je to što će onaj ko se prihvati posla normiranja predložiti i proglasiti standardnim, a šta nestandardnim? Osobina standardnog jezika je i autonomnost, prema kojoj izbor jezičke supstance koja će se proglasiti standardnom u principu ne zavisi od drugih idioma (dijalekata, lokalnih govora, žargona…). Pojednostavljeno rečeno, onaj ko normira jezik, barem u teoriji, može normirati šta god hoće. Međutim, ako razmišlja zdravo i misli na korist svog djela i zajednice, neće poželjeti da napravi “mrtvo slovo na papiru”, odnosno standardni jezik kojim se neće koristiti ni on sam, ni njegovi “naručioci”, ni mediji, ni šira zajednica. Takav bi standard bio “na aparatima” (ili je danas prikladnije reći “na respiratoru”) od prvog dana i bio bi promašen posao, nepotrebno ulaganje i traćenje resursa. Mogao bi jedino donijeti “nejezičke koristi” raznih vrsta, naprimjer, demonstraciju moći, obilježavanje teritorije, političke poene, honorare, materijalnu dobrobit naručiocu na osnovu prodaje na neslobodnom tržištu (tenderi, političke odluke, monopol…). Onaj ko zdravo i realno promišlja standardizaciju jezika mora odvagati dosta faktora, koji su posebna tema, ali neće praviti odluke koji će njegovo djelo učiniti “mrtvim slovom” ili “lažnim pravovjerjem”.

Za kraj ovog teksta, pokušat ću ilustrirati djelovanje moći i koristi na standardni jezik usporedbom korištenja jezika s prelaskom preko mosta Festina lente u Sarajevu. Most Festina lente spaja obale Miljacke kod Akademije likovnih umjetnosti i upečatljiv je zbog toga što je dizajniran u obliku previjene trake, tako da je dio “gornje” površine mosta na jednom mjestu doslovno okrenut nadolje (v. sliku).

Zamislimo kako bi bilo da su idejni tvorci mosta željeli da ljudi hodaju tim mostom doslovno onako kako je napravljen – da na mjestu gdje je traka okrenuta nadolje i ljudi hodaju okrenuti nadolje, prkoseći gravitaciji. To je nemoguće. Ako bi neko tako normirao jezik, to bi bio promašaj. Neke se stvari jednostavno ne mogu preporučiti ili propisati da budu dio jezičkog idioma koji je “jedan za sve”. Naprimjer, svaki pokušaj normiranja bosanskog jezika koji bi danas kao jedino rješenje preporučio oblike lahko i kahva – na tom bi mjestu “pao naglavačke”. To bi bilo “mrtvo slovo na papiru”. Isto bi prošao svaki pokušaj normiranja ikavice ili pisanja imena dana velikim slovom (Ponedjeljak, Utorak…). Realan normativac neće “prkositi gravitaciji”. Ako bi neki od hodača preko mosta možda i mogli hodati naopako, ne mogu to očekivati od ostatka svijeta. To ne znači da ostatku svijeta treba zabraniti da prelazi preko mosta.

Možemo se zapitati kakve veze dalje ima normiranje jezika s hodanjem preko mosta. Preko mosta se može prelaziti bez ograničenja, osim onih koja nameće gravitacija. To je tačno. Ali i jezikom se možemo služiti bez ograničenja, osim onih koja nameće razumijevanje. Ipak, vidjeli smo da se razumijevanje može poboljšati uz pomoć malo usmjeravanja koja daje standardizacija. Također se i kretanje preko mosta može olakšati uz malo usmjeravanja.

Ako smo sami na mostu, nikom ne smetamo i niko nam ne smeta da ga prelazimo kako hoćemo. Ako govorimo sami sa sobom, sigurno ćemo se razumjeti na kojem god dijalektu i sociolektu govorili. Međutim, ako preko mosta istovremeno prelazi mnoštvo ljudi u oba smjera, zar nije svima jednostavnije da idu, naprimjer, desnom stranom i da se ne sudaraju? Naravno da jest. Tako i normiranje jezika može doprinijeti razumijevanju. To je očita korist. Ali hoćemo li preporučiti da svi idu lijevom stranom ili desnom? Objektivno gledano, svejedno je.

Ali mora se odabrati. Zato se počinje gledati i subjektivno, pa se mogu uzeti u obzir tradicija, statistika (koliko bi ljudi prešlo most desnom stranom ako su sami na mostu…), čak i simbolične vrijednosti lijevog i desnog (“nek lijevom hodaju ljevičari”)… A kad se počne gledati subjektivno, onda se može i pretjerati pa, naprimjer, preporučiti da se prilikom prelaska preko mosta nosi tradicionalna nošnja, ili zastava, ili da se usput pjevaju patriotske pjesme… To bi moglo donijeti određenu korist proizvođačima i distributerima tradicionalnih odjevnih predmeta, zastava i patriotskih pjesama, ali, u suštini, ne bi doprinijelo kvalitetu hodanja preko mosta. Vjerovatnije je da bi to samo izazvalo otpor i potaknulo ljude da ne poštuju ni dokazano korisno kretanje desnom ili lijevom stranom, a možda bi ih ohrabrilo i da idu drugim mostom. Ipak, i hodanje sa zastavama zajednica bi mogla prihvatiti ako bi bila uvjerena da je to korisno. Ljudi bi vjerovatno s radošću bili spremni i sačekati, privremeno ne prelaziti preko mosta kako bi propustili matursku ili kakvu drugu organiziranu povorku, jer je to nešto što doprinosi kvalitetu hodanja preko mosta. Sigurno je jedino da niko ne bi hodao protivno gravitaciji.

Do sljedećeg teksta, pozivam vas da čitate moj blog, dijelite tekstove sa svojim poznanicima i, svakako, pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.